Željko Hubač, voditelj razgovora
Godinama unazad prisustvujemo situaciji u kojoj je pojedinac nebitan u odnosu na kolektiv s jedne strane, a s druge strane je vrijeme u kome su prava žene, pojedinca, stavljena u prvi plan. Gledali smo predstavu u kojoj je žena u porodici upotrebljena kao sredstvo. Rediteljski postupak je sveden mahom na duo scene u kojima je u prvom planu jasan, vrlo čvrst, hladan odnos prema ljudskim emocijama, posao je iznad emocije, ali ispod površine bujaju strasti, želje i emocije. U trenutku kad iskrena emocija probije na scenu dolazi ples, emotivni izliv. Dramatizacija je savršena, poetski zapreden jezik koji kad se izgovara ili čita uživa se u toj melodiji. Glumci su maestralno savladali taj jezik s jedne strane, a s druge - postoji permanentna potreba za nekom emotivnom kastracijom, koja se posebno vidi kod Hasanagine majke, koja mu neke stvari saopštava ne gledajući ga u oči, nego u publiku. Reditelji stalno insistiraju na dva scenska prostora, neke vrste paralelizma između jednog i drugog scenskog prostora koji su likovno objedinjeni samo u dva trenutka: vidanju rana i kad Hasanaga prilazi tom prostoru u nekoj emotivnoj furiji.
Jesenko Muzaferija, reditelj
Scena sa mladim plesačem je uvedena i da bi se naglasila emocija. Predstava je svedena na siže narodne balade koju Alija Isaković prati u svojoj dramatizaciji. Odlučili smo se za „Hasanaginicu“ da bi dali svoj doprinos viđenju narodne balade iz ugla jedne nove generacije. Nastojali smo da ne žurimo na sceni. Prosto, tako nam je odgovaralo, da bi kako treba izgovorali lijep jezik koji nam je darivao Alija Isaković u dramatizaciji, a radnju što prijemčivije prenijeli publici. Sporost, možda, i smeta publici ali je nama odgovarala. Sa ovogodišnjom predstavom nismo imali namjeru da budemo blistavi, imali smo sasvim druge namjere.
Faik Salihbegović, glumac
Emocije postoje u predstavi, ali su sakrivene. Za Bega Pintorovića, lik koga igram, bitan je status, ono što on jeste, nije bitno koliko voli sestru, a on je zaista voli.
Emina Karamehić, glumica
Da nije bilo sustezanja emocije u predstavi - ne bi došlo do zapleta. Zato igram licem prema publici. Mislim da je emocija ono najvažnije što treba da savladamo. Moj lik je uveo zaplet u predstavu.
Milovan Zdravković, teatrolog
Predstava je rađena po klišeu antičke drame. Kod antičke drame važna je katarza i emocija, što je teatar iz Visokog pokazao. Civilizacija je trebalo da doživi katarzu od antičke drame i Homera, ali se postavlja pitanje da li je dovoljno shvaćena emocija koja nam je prenošena. Otvorilo se pitanje kako da emociju pretvorimo u razum, ali ne hladan, već kreativno racionalan.
Dragana Koprivica, reditelj
Ovu baladu treba sagledati sa nekoliko kanona klasične grčke tragedije. Prvi je sukob jedinke naspram kolektiva, a drugi značajan momenat, koji je trebalo još više iznijansirati, je stav „bez krivice kriv“. To je priča oko koje se kreće sudbina Hasanaginice i koja pokazuje da ovo djelo ima svevremenu vrijednost. Mislim da je odluka žirija publike „u bobu tačna“, ali govori da je, na neki način, ipak sporedni lik protagonista večeri, a glavni lik, po kome je naslovljen čitav projekat, nije dobio ovu nagradu. Ovoga puta u pitanju je „zla kob“ što je nastupila određena smjena generacija, pa su glavne uloge morale biti dodijeljene mladim ljudima koji obećavaju, ali nisu bili na nivou tako tragičnih likova na kojima su se ogledali najveći bardovi pozorišta. Sam kapacitet pozorišta iz Visokog je, u startu, uskratio kapacitet predstave koja je djelovala, pomalo, diletantski i dovela me u situaciju da tragediju odgledam potpuno mirno. Treba čestitati ansamblu na naporu, ali se došlo u starosni raskorak koji je rasklimao čitavu kompoziciju, pa sam ključne tragične scene posmatrao mirno. Pitao sam se hoće li se nešto dogoditi do kraja predstave, ali, po meni, ništa se nije desilo. Savjetujem mlade glumce da ne gledaju u publiku kada glume. Uz poštovanje svim naporima ansambla, ovoga puta im se nije posrećilo iz mnogo razloga i problema sa kojima se susreću amateri. Trebaju nastojati da sljedeće godine dođu sa zrelijim mladim ljudima. Potpisivanje kolektivne režije je pokazalo koliko je ansambl bio u muci da se snađe i odradi posao, očigledno, bez ikakve podrške društvene zajednice.
Trajče Kacarov, dramaturg
U Makedoniji se ne održavaju više okrugli stolovi, a zašto smo došli do toga - neko treba da istraži. Ako ćemo se izvinjavati na razgovorima poslije predstave, ukoliko se ona kritikuje, ne treba da postoje. Kad pročitamo da je režija kolektivna znamo odmah na čemu smo, jer kad neko potpiše režiju, taj ima i odgovornost. Sad se ne može nikome prigovoriti, a najmanje glumcima. Oni su bili na zadatku, a postavlja se pitanje ko im je dao zadatak – kolektivna režija? U antičkoj sceni i treba da se gleda u publiku. Antički mizanscen dozvoljava da se tako obraća publici i da je kolektivna režija, ali se mora znati kako predstava počinje i završava. Greška je bila u početku, a najveća na kraju, jer je uvijek zbirni završetak efikasan i donosi nešto što opravdava predstavu. Pozorište je da se pokaže, a mi smo večeras bili u situaciji da nam neko nešto kaže. Predstavu mogu da klasifikujem kao naučnofantastičnu, jer nijedna žena u našoj stvarnosti više ne krije emociju, a nijedan brat neće ubiti ženu da bi spasio porodicu. Glumci nisu imali emocije, jer oni to ne doživljavaju. Nema to veze sa mladošću, nego sa stvarnošću. Oni sa distance gledaju na odnose u Hasanaginici, „ove glumce ne vaspitavaju babe, oni su iz obdaništa“ i zato ne mogu neke moralne principe donijeti na scenu kako su to neki htjeli doživjeti. Najveća greška je kolektivna režija, nije napravila scensku figuralnu kompoziciju, pogotovo na kraju i početku komada.
Momir Brkić, član Umjetničkog savjeta Festivala festivala
Igrao sam prije tridestak godina u Simovićevoj „ Hasanaginici“. Tu je bilo mnogo šta životnije nego ovdje, ali je i tada bilo dijelova gdje se govorilo publici. I tada je nagradu dobio sporedni lik, koga sam igrao, što se dogodilo i večeras.
Zoran Đerić, teatrolog
Tragedije se rijetko igraju, a ni profesionalni ansambli ne uspijevaju uvijek da ih na pravi način predstave publici. Možda je najveći problem bio u generacijskoj raznolikosti glumaca i nezrelosti, da bi mogli da iznesu tako velike uloge, kao što je Hasanaginica. Za pohvalu je činjenica da su se prihvatili ovako zahtjevnog teksta, a posebno ako znamo da su imali jednu drugu namjeru, prije svega, da održe omaž i odaju poštu. U tom smislu predstava ima poruku, obojenu emotivnim nabojem.
D.Č.
(Foto: Jovan Vidaković)
