Željko Hubač, voditelj razgovora
Satira u teatru je uvijek dovodila do kabarea. Ne sjećam se da sam često gledao uspješno izvođenje Domanovića, jer postoji problematika kako satiru uobličiti kroz pozorište. Dopao mi se početak, koji je govorna radnja i ostavio je utisak zbog izgovaranja scenskog teksta. Glumci iz Vranja su se opredijelili za tri manje-više različita žanra. Postoji žanrovski sinkretizam kroz koji su propustili tri priče. Odajem im priznanje, jer nisam dugo vidio da se na tako ironičan način upotrebljava jedna pjesma koja je obilježje jedne epohe. Kraljević Marko je žanrovski najkoegzistentiji i to je dobar put za propuštanje satire kroz elemente svakodnevnice. Od samog početka nekoliko dobrih „štosova“ imaju komički efekat. Žanrovski sinkretizam mi je djelovao vrlo efektno. Ovo je neka vrsta grupnog teatra, ali smo vidjeli dramsku karakterizaciju lika, koja je bila jača u prvoj priči. Karakterizacija se u drugom dijelu zanemaruje i ima elemenata dramskog patosa. Glumci su uspjeli izbjeći zamku u drugom dijelu priče, i ono što je bilo patetičnih tonova dobro je zavšreno dobrom pjesmom. Interakcije publike sa predstavom je bila izuzetna.
Bojan Jovanović, režiser predstave
Krenuli smo od onoga što nam je ponudio Radoje Domanović i odlučili se za određene segmente pripovijetke, koji su nam odgovarali. Dopisali smo stvari koje su vezane za savremeno doba. Kroz razgovor smo dolazili do rješenja. Predstava se zove „Vođa“, jer se krenulo od te pripovijetke. Poslije izvjesnog vremena - postavilo se pitanje čime još iz Domanovićevih dijela da obogatimo predstavu. Na radionicama smo iščitavali Domanovića i razmatrali šta bi još moglo da uđe u predstavu. Nametalo se da se tri priče mogu povezati u jednu cjelinu. Odlučili smo se da to budu: Danga, Vođa i Marko Kraljević. Želio sam da niko od mladih glumaca ne dobije previše prostora u predstavi, nego da svi dobiju podjednako.
Božidar Zečević, dramaturg
Dugo nisam vidio aktuelniju i radosniju proslavu zajednice u srpskom pozorištu. Ovo je izvanredan pozorišni čin koji ujedinjuje neke od klasičnih tema i elemenata pozorišta kao medija. Uspostavlja direktnu vezu sa klasičnim predantičkim mimom, narodnim pozorištem koje je ušlo u umjetnost. Antički mim je u podlozi ove predstave i on je na samom početku pokazao da će se kasnije razviti žanrovi u kojima je pretjerivanje glavna osobina. Karikatura dozvoljava pretjerivanje i imali smo priliku u večerašnjoj predstavi da vidimo da karikatura funkcioniše i kad pretjeruje , čini se, više nego što bi trebalo. Umjetnost traži mjeru i tada se vidi ko je umjetnik, a ko se igra na ivici političke agitacije, odnosno ismijavanjem mana zajedinice. Najstariji pozorišni žanr nisam vidio na sceni do večeras, to je bila aktuelizacija najvažnijih osobina pozorišta, bez obzira koliko, ponekad, znaju biti i pretjerivanje. Ovo jeste i pretjerivanje, ali pretjerivanje koje se može dopustiti i koje se ne tumači suviše tragično. Tokom predstave, uglavnom, je nadvladala mjera u karikaturnom, agitacionom odnosu prema stvarnosti. Mislim da je to kvalitet amatera iz Vranja. Jako su dobro komunicirali sa publikom, što je kvalitet narodnog pozorišta, koji se provlači od antike do danas. Predstava je bila i aktuelan društveni čin, igrarija amatera iz Vranja sa danas vrlo ozbiljnim stvarima. Imali su dovoljno snage da opomenu kažu pozorišnim jezikom. Vidi se tehnika animacije, kratka forma koja ima obrt.
Zoran Đerić, teatrolog
Ovo je bila dramatizacija Domanovićevog djela. Najzanimljiviji segment u predstavi je tamo gdje je bilo najviše dramatizacije, u trećem dijelu gdje se pojavljuje „Marko Kraljević po drugi put među Srbima“ . U tom dijelu je dramatizacija najslobodnija i pokazuje inventivnost ansambla iz Vranja. Treba pohvaliti radionički rad i trud aktera na sceni, koji su dali sve od sebe, možda, nekad, i više nego što je trebalo. Ponekad preglasni i previše agresivni. Predstava ima kraj poslije dijela kada se pjeva song iz „Kose“ i tu se mogla završiti, a nastavak je potpuno druga priča. Imamo dva dijela predstave koji mogu funkciionisati samostalno. Oni su zabavni zahvaljujući prije svega Domanoviću. Mogu se prepoznati i drugi elementi poput mima, koji sjajnom tekstu daju dopadljivost kod publike.
Milovan Zdravković, teatrolog
Glumci iz Vranja su spojili antički ritual i školsko pozorište, što je funkcionisalo. Hrabrost je da se ulazi opušteno u „škakljive“ teme, kao što su to uradili amateri iz Vranja. Čestitam na hrabrosti i poletnosti.
Rade Mihajlović, glumac amater iz Smederevske Palanke
Čestitam amaterima iz Vranja. Bili divni i hvala im na onome što su pokazali večeras u Trebinju.
Dragan Koprivica, reditelj
Ovo je za mene najbolja predstava do sada na Festivalu. Jedna od najvećih vrijednosti ovog dramskog spektakla je što su se reditelj i glumci razumjeli i nije bilo nikakve barijere. Nisu mogli izbjeći zamor materijala, koji se nakratko osjetio u prelasku sa priče na priču. Ansambl je sjajan, nisu bili dosadni ni u jednom momentu od početka do kraja. Pokazali su da se može bez praznog hoda i da se može stalno držati pažnja publike.
Slobodan Marunović, glumac Crnogorskog narodnog pozorišta
Mladi ljudi iz Vranja imaju potrebu da putem teatra nešto poruče. Ruše i savremene i prošle mitove. Govorna vježba na počektu izgleda kao da gledate i slušate najbolju klasu sa neke akademije: razumljivo i artistički dovedeno do govorne radnje. U pozorišnom činu je iskomentarisano vrijeme, prostor, sukob generacija. Glumci sa juga Srbije su pokrenuli nešto pred publikom, što treba da ima rezultat, a publika je savršeno reagovala na njihove poruke.
D.Č.
Foto: Jovan Vidaković
