Željko Hubač, voditelj razgovora
Ovaj tekst je teatarski fenomen, jer je malo komada koji su na taj način proputovali svijet. On je jedan jako čudan spoj komičnog i tragičnog. Bizarnost je dramaturški znak na početku koja polako raspliće klupko međusobnih odnosa tri najbolja prijatelja. Ovaj tekst je volej za glumce, pravi glumci uživaju u igranju u ovakvom komadu, a pametni reditelji se vrlo diskretno, sa nešto malo bitnih znakova bave suštinom, a u stvari pomažu glumcima u odmotavanju klupka. Osvešćivanje postupaka je najteži posao u rediteljskom rukopisu koji je režiser trebinjske predstave pametno i uspješno uradio. U komadu ima puno zamki, tri prostora, ljudi čije se biografije ne poznaju baš dobro. Autorki teksta je jako bitno da definiše stanje duha u odnosu na društvene okolnosti, kao i da podvuče nadmenost malograđanštine, a nasuprot tome stavlja lik vječitog gubitnika, koji je dramaturški motor.
Milovan Zdravković, teatrolog
Često imamo prezir prema tzv. malograđanima, a nažalost ili na sreću - naše pozorište su spasili malograđani. Oni koji su ljubitelji, ne razumiju se u ništa, ali oni podržavaju pozorište iz nekog njihovog razloga. Komad koji je reditelj izabrao je vrlo aktuelan i biće aktuelan svo vrijeme. Dopalo mi se i sentimentalno sam vezan za „Žandare iz Sen Tropea“ i trebinjsko pozorište je odlično našlo vezu sa ovim filmom.
Luka Kecman, teatrolog
Naivnost je ono što spaja trojicu glumaca koje smo gledali u predstavi „Art“. Dovoljna je jedna vrsta male provokacija između njih i onda se klupko počinje odmotavati, sve što je bilo naivno, prestaje da bude takvo, a što je bilo opušteno i duhovito, odjednom shvataju da je to jedna „šarena laža“. Taj segment je morao jasnije da se vidi. Imamo tri prostora, tri čovjeka, identičan prostor u kome žive, samo se slike mijenjaju. Postavlja se pitanje da li ljudi koji imaju različite slike imaju istu esetetiku prema prostoru u kojem će da žive? O tome treba da razmisle reditelj i glumci jer te suprotnosti koje se otkrivaju do kraja moraju da se vide. Ne mogu da zamjerim na završetku predstave sa docrtavanjem stvarnosti i umjetnosti, u smislu da u umjetnosti ne postoji savršeno djelo, kao što se u životu nijedno prijateljstvo ne završava, ono traje dok traju prijatelji i nadograđuje se. Obradovalo me što su na sceni bila tri vrlo ozbiljna glumca koji su se trudili da u svakom trenutku istrpe taj glumački dio. Na dobrom su putu da to, u potpunosti, ostvare. Glumačka podjela je dobra.
Milica Makitan, učenica prvog razreda Gimnazije „Jovan Dučić“ Trebinje
Slika koja ispoljava razlike likova ostala je nedorečena, pitanje je na koji način su se one ispoljile tek nakon 30 godina prijateljstva. Monotonija je bila zbog pretjerane retorike i verbalizacije koja je bila agresivna prema publici. Način na koje su dočarane sve tri uloge doprinijele su utisku.
Dragan Koprivica, reditelj
Interesantno je da je ovo bila i premijera predstave, što govori o žestokom tempu koje su trebinjski amateri izdržali. Sreća je što je reditelj radio štrih, ali mi se čini da je stao na polovini ili tri četvrtine puta, osjetilo se da je moglo biti i kraće izvođenje. Gledali smo jaku klasičnu ili psihološku dramu, a publika je očajnički tražila komediju i žestoko aplauzima reagovala na nekolika gafa. Publika je lijepo primila predstavu, ali divan smijeh, kad je bio dobar gaf, pokazao je da publika vapi za komedijom. Preporučujem reditelju da ispoštuje ono što traži „glas naroda“. Ovi glumci i dalje treba da rade zajedno, s obzirom na osjećaj za komično, geg, vraćanje loptice. Ovaj glumački trio i komedija bio bi udarna kombinacija.
Jefimija Ot, glumica
Osjetila sam jednu vrstu, prije svega, međusobne ljubavi između glumaca, kao i ljubavi prema pozorištu, što je suština amaterizma. Osjetila se apsolutna rediteljska posvećenost zadatku i blaga naklonost prema domaćoj publici, što bi trebalo biti i suština gradskog pozorišta. Slažem se da bi trabalo raditi komediju, ali mislim da i ljudi iz pozorišta imaju pravo da rade ono što oni žele i što će ih ispunjavati tokom proba, da uzmu zalogaj koji, možda, neće moći sažvakati, ali će se izboriti i imati predstavu. I ono što je najvažnije, da im se pruži prilika da igraju, da s predstavom putuju i tako je nadograđuju. Ovo je festival glumaca, pa bi, prije svega, trebalo glumcima amaterima ukazivati na greške, da im se one obrazlože, da ih shvate i da se poprave, ali ih, isto tako, i pohvaliti i dati im vjetar u leđa. U odnosu na ranije Festivale festivala, posljednjih godina, po meni, nedostaje druženja i kontakata ljudi koji dolaze iz svih krajeva.
Slobodan Vujović, član Umjetničkog savjeta
Reditelja predstave bih zamolio da zadrži glumce koji su igrali u ovoj predstavi, da ostanu zajedno i kompaktni. Ovo je jedna od najzrelijih režija Željka Miloševića i pozivam ansambl da ostanu i dalje zajedno i budu jedinstveni.
Trebinjski ansambl je na sinoćnjim razgovorima zahvalio i odao počast nedavno preminulom kompozitoru Božidaru Bobu Vučuru, koji je godinama radio i dobijao nagrade za muziku u predstavama Gradskog pozorišta Trebinje.
