Aleksandar Volić, voditelj razgovora
Po reakcijama i aplauzima publike, vidjelo se da je ansambl iz Tetova izabrao pravi, značajan, aktuelan tekst jer prisustvujemo povampirenju fašizma. Režija prati ideju - da bez emocija nema glumačke istine. Prepoznat je tekst sa značajnim dramskim situacijama, koje je trebalo riješiti i sa mlađim i sa starijim dijelom ansambla. Ansambl iz Pljavalja svojom predstavom, angažovanom, realističkom igrom posvećenoj biću teatra, dokazuju tezu Jeržija Grotovskog, značajnog inovatora glumačke igre, autora „Siromašnog pozorišta“ - da se jedina obnova pozorišta može očekivati od amatera.
Zoran Đerić, teatrolog
Zanimljiva je igra jer su u pitanju glumci različitih generacija i interesantan je odnos između njih. Svi su se ponašali profesionalno, svako je znao svoje mjesto, ulogu i nije bilo grešaka. Predstava je imala lijep ritam. Od početka je išla tim ritmom prema finalu, koji je bio kao krik, poslije situacije kada djeca stradaju u gasnoj komori. Izbjegnuti su realistički efekti, samo se govori kako ljudi nestaju, kako odlaze u gasne komore i ostavljaju mjesta za druge koji dolaze. To je jedan trenutak koji je dovoljan da pokaže šta se od njih radi. Ova predstava je neobična za amatere, ali je snažna i svoje kvalitete pokazuje od početka do kraja. Svi glumci daju sve od sebe, od najmlađih koji igraju spontano bez vidljive treme, do glumaca u glavnim ulogama. Čestitam cijelom ansamblu!
Milovan Zdravković, teatrolog
Uspjeh teatra je kada izazove empatiju i kada se pređe rampa, a amateri iz Makedonije su to uradili. Ovo je ozbiljna tema, nema je u profesionalnom pozorištu. Ansambl iz Tetova je hrabar, svaka im čast, uspjeli su da publiku uvuku u temu. Osvjetlili su univerzalne vrijednosti i zato im želim da idu samo naprijed!
Brano Dursun, član Umjetničkog savjeta Festivala festivala
Imao sam dvostruko osjećanje, prvo sam presrećan što sam vidio pravo pozorište, a s druge strane, predstava je u meni pobudila razmišljanje u kom vremenu živimo, u tom povampirenom fašizmu i netoleranciji, odnosno teškim vremenima. Takvo razmišnjanje mi je pobudilo jednu nelagodu, a što se tiče postavke, pozorišta, predstave - sve je fantastično. Ovo je, stvarno, pravo pozorište i ne znam da li bi profesionalci sa ovoliko ljubavi i dara odigrali taj komad. Bili su veoma precizni i pokazali zadovoljstvo u sebi što nama ovo donose na scenu. Svi elementi pozorišta su ispunjeni, a uloge odigrane vrlo precizno. Čestitam od srca i želim im puno uspjeha!
Trajče Kacarov, dramski pisac
Ovi ljudi su pokazali scenskom igrom kako se gradi, kako nastaje čovjek. Uvijek ostaje ono što je u čovjeku dobrota, ljubav, srce..., sve je ostalo na kratke staze. Publika kad ide u pozorište „ide na posao“, a večeras je bila dio pozorišta, dio scene, što su artikulisali aplauzom. Ovakav iskren aplauz pokazuje da je ostavila „srce na terenu“. Publika je aktivni učesnik bez koje nema pozorišta.
Luka Kecman, teatrolog
Ovo su veoma teške priče koja su, uglavnom, u originalima, ispričane iz ugla djeteta. Pristup amatera iz Makedonije je malo obrnut, ta dječija priča je pomalo, ipak, otišla u drugi plan, u odnosu na probleme koji imaju odrasli. Vrlo svjesno su to uradili, korespondirajući sa vremenom u kome živimo. Pitanje je cijelog svijeta da li ponovo nestaje čovjek, a da ne zna zašto. Ironija je da neko ko se preziva Vajsman (bijeli čovjek) je crn u duši, a da on ne zna odakle je to crnilo, koje se samo jednog dana rodilo. Mala reminiscencija, povratak na 30. godinu, gdje vidimo momenat kada su se oni upoznali i vidimo pravog Vajsmana, bitan je za dalji tok predstave, jer je to put kada smo saznali kako se pretvara u svoju suprotvnost, u čovjeka zvijer koji završava iza, simbolički, rešetaka ili žica, odnosno zatvoren je i fizički i u duši. Moram da konstatujem da je za mene kraj predstave bio krik „Bruno“, tu je prvi put zavjesa istinski pala, jer se krikom ironije života sve srušilo što čovjek pokušavao da stvori. Kada glumac dozvoli da ga srce i čista emocija u potpunosti ponesu, može da ode u onu vrstu patosa koji ima negativnu oznaku i da dođe do sitnog realizma, koji je kotraproduktivan na sceni. O tome se mora povesti malo računa, iako je sve što je prikazano u glumačkom smislu vrlo impresivno. Iznenadila me, zaista, igra mališana, koji su, bez ijedne trunke potrebe da igraju taj lik, igrali sebe u datim okolnonostima potpuno opušteno, u čemu se sastojala sva ljepota njihove igre. Očigledno imaju urođenu prirodnost. Čestitam ansamblu iz Tetova!
Dragan Koprivica, reditelj
Nisam čuo nikad ovakav aplauz, a svake godine sam na Festivalu festivala. Ovaj aplauz mnogo govori. Vidjeli smo nešto što bih žanrovski okaraktarisao kao „lirski teatar Čehov“, koji mi je zablistao večeras u predstavi. Djeca su me fascinirala, a pitam se šta će biti Nikola Stojanovski za dvadeset godina. Hvala reditelju što nas je spasio od dosadnih režija. Nisu mi dozvolili da trepnem. Uzeo je filmsku tehniku kadriranja i briljantno sječenje scena. Sviđaju mi se samo predstave u kojima izgubim predstavu o vremenu, a to se večeras dogodilo!
