Željko Hubač, voditelj razgovora

Ovo je pozorište mladih, a s temom mogu da korespondiraju stariji, zato je interesantno kako je nastao komad i kako je reditelj radio sa mladima na takvu temu i tekst Ljudmile Razumovske „Kući“. Orginalni tekst iz neke druge estetske epohe je implementiran u sadašnjosti. Ovo je nešto što, na neki način, otvara vidik drugačijeg čitanja komada Ljudmile Razumovske. U prvom planu komada su društveni odnosi, nasilje, žurka je dobro postavljena kao scenski efekat i dobro funkcioniše i govori puno o potencijalima i energiji glumaca. Određenih problema u tempu predstave je bilo, ali su oni posljedica onoga što je bio primarni cilj autorske ekipe, da pokuša da neke elemente iz svakodnevnog života na pedagoškom planu plasira u vrh. Odatle ima na nekoliko mjesta prejake emocije i disonantnog ritma, ali to nije velika mana u odnosu na cjelinu koja ima katarzični efekat.

Adnan Mujkić, reditelj predstave

Naša potreba je bila da govorimo o problemu djece koji žive na ulici Tuzle, što je, možda, jedan od najaktuelnijih problema u ovom gradu. Svu adaptaciju orginalnog teksta smo potkovali dokazima u arhivi. Kad smo odlučili da osnovna problematika budu djeca beskućnici uzeli smo tekst „Kući“ kao podlogu, u koji smo ubacili aktuelne probleme i tako je nastala adaptacija. Predstava se u Tuzli igra kamerno samo za 60 osoba i ima potpuno drugi ritam kad je publika blizu. Strah kad smo došli na trebinjsku scenu je bio šta se može napraviti da bi se zadržala intima, a dobacilo do publike u dvorani Kulturnog centra. Puna pozorišna dvorana je pomalo prepala glumce i sve je otišlo za nekoliko stepenica više nego na probi. Raspored poklanjanja glumaca na kraju je namjerno urađen da bi pokazali da nam je pedagoški pristup glumcima važniji od onog što ćemo dobiti kao rezultat. Ovo je priča o grupi djece i tako smo htjeli da je ispričamo.

Milovan Zdravković, teatrolog

Čestitam mladom ansamblu da je uspio da sa scene prenese empatiju. Osnova svakog pozorišnog čina je empatija, saosjećanje da glumci pređu rampu i da publika nešto osjeti. Čestitam onom ko je uradio savremenu adaptaciju teksta sa vrlo aktuelnim temema. Glumci su bili snažni, a izbor muzike je odličan. Mislim da bi i Ljudmila Razumovska bila srećna da vidi ovu predstavu.

Brano Dursun, član Umjetničkog savjeta Festivala festivala

Čestitam mladim ljudima i divim se sa koliko predanosti, strpljenja i tačnosti odigrali predstavu. Zadivljujuća je energija koju su glumci pokazali i probudili jaku emociju kod publike.

Igor Svrdlin, član žirija publike

Predstava je doživjela puni vrhunac smrću Tanje i dijalogom sa majkom i mislim da se tu trebao napraviti rez i kraj, jer je po njenom odlasku sa scene predstava pala, a do tog momenta su sve poruke prenesene. U adaptaciji mi se ne sviđaju neki dijelovi, kao što je diskoteka, to što su imena ostala ista kao u tekstu. Beskućnici su bili preenegični u svom bolu i gladi, a ansambl nije bio ujednačen što se tiče glumačke igre. Ipak, predstava mi se više dopala nego što nije.

Smatram da treba da se zna na koji se način bosanskohercegovačka predstava plasira na Festival festivala, jer ne postoji matrica po kojoj dolaze predstave iz BiH na ovu smotru.

Slobodan Radović, član Umjetničkog savjeta Festivala festivala

Postoje dvije vrste plasiranja predstava na Festivalu festivala, to je putem takmičenja ili putem selekcije. To stoji u pravilniku koji je dostupan svima i mogu da ga pročitaju.

Dragan Koprivica, reditelj

Festival festivala je kao feniks koji se uvijek iznova rodi sa nekim novim mladim ljudima koji pokažu nove talente i domete. U ovoj predstavi nije ispoštovana uzlazna linija da se najbolji glumac pokloni publici posljednji. Činom poklanjanja u predstavi „Hoću kući“ je došlo do poštovanja sveštenih lica, ali na sceni postoji samo religija pozorišta, a to znači da ne moraju sveštena lica da se poklone na kraju, što je bilo i malo komično. Glavni akter predstave je bila Amila Beširović - Tanja i ona je trebala posljednja da se pokloni. Publika je ostala zatečena zašto se sveštena lica poklanjaju na kraju, jer oni nisu glavni glumci. Sveštenik i kaluđerica jesu savjest društva, ali oni su svjedoci, a svjedoci u ovakvom komadu teško mogu biti glavni likovi, koji nose najveći teret. Predstava je, vjerovatno krivicom prvenstveno spisateljice, imala više krajeva, a to nije dobro. Tanja je u stvari katarza, finale, kraj svega. Nakon njene katarze dobila se priča slabijeg dometa u odnosu na Tanjinu priču, koja dominira kroz 80 odsto predstave. Poslije toga je bilo nekoliko malih krajeva i predstava je razbijena i rasplinuta. Žurka je nosila sjajnu kolektivnu energiju, a s druge strane scena susreta majke i kćerke je jedna od najboljih scena. Glumica koja je igrala majku nije zapala u grešku u koju su ostali glumci zapali, vjerovatno, greškom reditelja. Ne može se galamom izdržavati cijela predstava, a majka se sa laganom tragikom, a pritom uz osmjeh, opraštala od kćerke koja umire, što je sjajno. Glumci su išli žestokim emocijama i vikom i probili su zvučni zid. To bi se trebalo svesti, a reditelj bi  mogao da napravi zaokret, da se sa hladnom tragikom priča o temema koje su ispičane vikom.