Željko Hubač, voditelj razgovora
Ovo je jedna, na neki način, jednostavna priča, a u principu - ljepota je u jednostavnosti. Pozorišna predstava je spoj vještina uobličenih u neku vrstu cjeline koja počinje da nas se tiče i u nekom trenutku prelazi neku rampu. Na samom startu ste imali sve moje antipatije, nemate pisca, ja sam dramski pisac i pitao sam se kakva je predstava bez pisca. U jednom, uslovno rečeno negativnom stavu koje mi daje pozorišni čin, događa se jedno pozorište koje ne razumijem u samom početku. Onda u sceni plesa počinjem da osjećam nešto, jer vi to radite sa puno žara i emocije i tu počinje da me se tiče pozorište. To su neki detalji koji možda imaju, a možda nemaju, estetsku valorizaciju, ali ako pokušavate da brišete liniju između amaterizma i profesionalizma, to je vjera u pozorište. Želim da vam uputim dosta komplimenata, zbog toga što sam u predstavi uživao i radovao se zajedno sa pozorištem iz Koprivice. Uživao sam u večerašnjem pozorišnom činu. Sa glumcima se dosta dobro radi i prilično su bile dobre role. Ovo je ansambl predstava u kojoj je svako dobio prostor da na malom uzorku sjajno iskaže karakter. Kolektiv koji diše jednim plućima ima puno prostora da cjelini da šarm individue.
Karlo Kučanda, reditelj predstave
Prije nego što smo krenuli na scenu, bilo je mnogo teorija oko predstave. Prije dvije godine sam došao u Koprivnicu i želja mladih glumaca je bila da naprave nešto autorsko. Pristao sam na to i kad smo počeli, mislio sam da nam treba četiri godine da napravimo predstavu od toga. Ali, vrijeme nas je pritislo i onda su stvari počele izlaziti. Imali smo neke scene i okupljali smo ostatak oko toga, promišljali smo svi zajedno, velika smo grupa. Kroz proces se to modifikovalo na različite načine i došli smo do ovoga. Najveća nam je nagrada da dišemo kao jedno. Zadovoljan sam što smo nastupali u Trebinju. Osjetili smo čim smo došli duh Trebinja i festivala.
Milovan Zdravković, teatrolog
Amateri iz Koprivnice su dokazali da je čovjek čudesno biće. Oni su šarmantno, divno, otvoreno pred nas pružili čovjeka kao čarobno biće i dali nam veliku nadu. Ovo može biti i rediteljska i glumačka predstava. Reditelj je fino uradio svoj posao, ali i glumci su harmonična ekipa i to su divno vodili. Bili su „homo ludensi“ u pravom biću. Potvrdili su teatarsku misiju za koju pozorište postoji, a koje mora da nas opominje i vodi ka svjetlosti.
Dragan Koprivica, reditelj
Ovo je ekipa koja ne samo obećava nego i dokazuje na sceni. Dva dijametralno suprotna stava koja su provijavala u predstavi jesu da su u nekim scenama pokazivali da su na nivou dobre đačke predstave, a u drugim su bili briljantni kada je trijumfovao teatar pokreta i kada je reditelj razbijao literarni teatar. Pokazao nam je kako se scenskim govorom obogaćuje i dolazi do scenskog ugođaja. Mislim da je mladi ansamb jako talentovan. Posebno mi se svidjelo što je ansambl dugo razgovarao o predstavi, što je pametan znak za ostvarenje. To je prvi preduslov da se napravi dobra predstava. Čestitka reditelju što su se mladi ljudi na sceni ponašali kao da je to njihova kuća. Ovo je nukleus teatra koji će, očigledno, promašiti ako ne nastavi da radi. Posebno me impresionirao jezik pokreta, samouvjerenost na sceni, pokazali su da je cijeli svijet pozornica. Mladi uvijek žele da pokažu kako oni mogu da pošalju neke poruke na granici razuma, svjesnog, nesvjesnog i podsvjesnog, i da je to najbolji teren gdje mladi ljudi funkcionišu. Najveći dometi mladih glumaca su bili u teatru pokreta i neverbalnom teatru.
Aleksandar Saša Stošić, glumac Gradskog pozorišta Smederevska Palanka
Oduševljen sam predstavom, bilo je lako, jednostavno, nepretenciozno.
Zoran Karajić, glumac Šabačkog pozorišta
Vidjelo se da se mladi iz Koprivnice na svoj način ozbiljno bave tetrom, sve je promišljeno i tačno, to su glumačke minijature koje se nadovezuju jedna na drugu.
Dejan Gligorijević, glumac Gradskog pozorišta Smederevska Palanka
Vidjeli smo mladost, zadovoljstvo, igru, radost, razdraganost, nešto što je najljepše u pozorištu.
Zoran Đerić, dramaturg
Predstava je prepuna mladalačke energije, posvećenosti igri. Može da se gleda kao niz različitih asocijacija na slične teme, koje su objedinjene i prožimaju se kroz jedan lajt motiv, psihijatrijske klinike ili klinike i pacijenata. Zanimljivo je što ima različitih pokušaja i rješenja, ispituju se različiti modeli teatra. Vide se i rezultati radioničarskog rada. Dječak koji je igrao transvestita je do posljednjeg trenutka igrao uvjerljivo ženu, da nas je sve zbunjivao. Čestitam mladim glumcima.
