Željko Hubač, voditelj razgovora
Večeras smo vidjeli jednu drugu vizuru komada „Kokoška“. Ovo je komad o pozorištu, o nestajanju pozorišnog žara u navodnom traženju pozorišnog žara, o promašenim životima, o tome da li samo jedan i najvredniji život možemo provesti mirni ukoliko pred njegov kraj shvatimo da je naša mjera onog što smo postigli jedno veliko ništa. Ovo je pozorišna priča o pokušaju da se traži žar tamo gdje ga nema. Zanimljiv element je jedan vrlo jak znak, a meni nedovoljno jasan, a to je da dvije glumice glume muškarci, i to superiorne žene. Scena gdje reditelj čisti svoju vještačku vilicu, administrator naplakuje, a njih dvije puše i drame je na neki način slika budućnosti „Kokoške“, koja u jednom trenutku poludi i ode, kao žena koja će promijeniti profesiju, otići da obiđe pola svijeta i zaboraviti na avanturu u teatru. Da li je nju za tetar vezivala teatarska čarolija ili, možda, pokušaj da osnuje porodicu su neke nerazjašnjene stvari, nešto po čemu ni reditelj ni ekipa nisu kopali, jer su vodili osnovnu liniju, a to je odnos života prema teatru. Prepoznao sam određeni rediteljski otklon u adaptaciji i postupku u odnosu značenje i vrijeme u kome je nastajao dramski tekst. Mnogo je teže u malom, provincijskom teatru napraviti dobro pozorište, nego u velikim. Mala pozorišta se, uglavnom, održavaju na entuzijazmu.
Pavle Jozić, reditelj predstave
Baveći se „Kokoškom“ imao sam potrebu da liječim boljke koje su evidentne u našem pozorištu u Smederevskoj Palanci. Što se tiče promišljanja da muškarci igraju žene, to nije novina u pozorištu i ima takvih primjera. Mi u momentu ne znamo da li su to muškarci u ženskim kostimima ili žene i tako smo željeli da ostane do kraja. Osjećaj nakon odigrane predstave je bila velika količina sumnje da li je sve bilo kako je trebalo da bude. Uvijek kod nas postoji pomalo sumnje da li smo sve uradili da valja.
Milovan Zdravković, teatrolog
Amaterima iz Smederevske Palanke savjetujem da zadrže ljubav i entuzijazam prema pozorištu. Hrabar je potez da muškarci glume žene, a s druge strane to govori da ovo pozorište ima iskustvo i da glumci mogu igrati i ženske, muške uloge, djecu, mlade, starce... Ovo je pozorište u pozorištu i govori o glumačkoj muci, koja je postojala, postoji i postojaće. To što publika nije reagovala na neke replike - ne znači da se to njoj nije dopalo. Vidio sam da je publika stajala iza predstave i da je osjetila komad.
Dragan Koprivica, reditelj
Čestitam i impresioniran sam da postoji pozorište koje funkcioniše i ima ovoliko članova u Smederevskoj Palanci. Šokiran sam da ste pobijedili u Srbiji, a da su „Rodoljupci“ bili drugi. To je stravična falinka tamošnjeg žirija, koji, vjerovatno, nije bio pri čistoj svijesti. Osim scenografije, koja je sjajna, ostalo je bilo tanko, na nivou „Kursadžija“ iz Beograda. Režije nigdje, glumci su slabo ušli u uloge, a do 50. minuta se ništa nije dešavalo. U trenutku monologa, kad se glumica želi izdići iznad svijeta, je krenulo i do kraja smo gledali dosta dobru prestavu. Ovo je za mene stravičan promašaj i do sada najlošija predstava na Festivalu festivala. Mislim da je najveći krivac reditelj. Pred rediteljem „Kokoške“ su veliki potezi, a i veća pozorišta koja imaju novac, imaju stravične promašaje, zato ne treba da se deprimiraju. Predlažem ansamblu, koji je odličan, da za sljedeću predstavu nađu tekst koji im leži, jer im se tekst „Kokoške“ nije posrećio. Prvo reditelj nije znao šta će s njim i onda je sve to išlo kaskadno, osim scenografije. Siguran sam da će amateri iz Smederevske Palanke ubuduće uraditi mnogo sjajnih predstava, a predlažem da uzmu tekst pisca iz njihovog kraja, što će biti preobražaj u odnosu na večeras.
Zoran Đerić, dramaturg
Ja sam bio predsjednik žirija festivala u Kuli, na kome je ova predstava dobila prvu nagradu i još nekoliko nagrada. U Trebinju smo vidjeli predstavu koja je potpuno drugačija od one koja je odigrana u Kuli. Osjetio sam da je nešto problem predstave večeras, poslije mjesec dana ona je potpuno drugačija, ne znam šta se desilo, ali nešto jeste. Da li je bio problem svjetlo, scena ili publika da su pojedine uloge preglumljene, pojedine replike se nisu čule, a predstavom je dominirao jedan lik i on je nametnuo cijeli tok predstave. U Kuli je bila vidljivija režija i kolektivna igra i to je žiri opredjelilo da budu najbolji. U Trebinju su otišli u nekom pravcu koji je donio probleme u komunikaciji sa publikom, kao da su glumci uskakali jedni drugima u replike i tako učinili lošu uslugu predstavi.
Brano Dursun, član Umjetničkog savjeta Festivala festivala
Amateri iz Smederevske Palanke nisu napravili uopšte lošu predstavu, oni su napravili dobru predstavu i trebalo bi pitati publiku šta ona misli. Solidna predstava, bilo je lijepo pogledati i ovakav jedan pristup. Mislim da se u razgovorima poslije predstave mora više govoriti o samoj predstavi, kako je odigrana, šta je dobro, a šta nije.
Sven Šestak, predstavnik pozorišta iz Koprivnice
Ne vidim neku razliku između pozorišta iz provincije i velikih sredina, pozorište živi i nikad mu nije bilo bitno koliko ima ljudi u mjestu gdje radi. Mislim da smo gledali dobru predstavu amaterskog pozorišta. Možda zaboravljamo šta znači amatersko pozorište, ono u svojoj duhovnoj, iskrenoj, ljudskoj razini ima puno veće kvalitete od profesionalnog. Možda se malo traži dlaka u jajetu, previše očekuje, a zaboravlja velika ljubav amatera prema pozorištu koju treba njegovati.
Igor Svrdlin, član žirija publike
Ne bih se složio da je ovo najlošija predstava na Festivalu festivala. Večerašnji razgovori su pokazali da dobroj predstavi možemo naći hiljadu mana, a lošoj samo jednu, da je loša. Za mene je ovo bilo dobro ostvarenje.
