Aleksandar Volić, voditelj razgovora
Kultni roman buntovnog vremena „Let iznad kukavičjeg gnezda“, koji je napisan 1962. godine, progovara o načinima postupanja sa bolesnicima u psihijatrijskim ustanovama. Tekst Kena Kizija afirmiše slobodoumnost, različitost, donkihotovsku borbu protiv represivnog Sistema.
Glavni protagonista Mekmarfi opire se zasljepljujućoj monotoniji i besmislenim pravilima mentalne bolnice, koja je metafora bolesnog, nehumanog i licemjernog Sistema, čija je produžena ruka i predstavnica autoritativna i hladna sestra Rečit.
Mehanizmi kontrole upravljanja odljuđuju pacijente i prave robotovizovane, bezoblične kukavice. „Neprilagođeni“ likovi, unutar rigignih pravila duševne klinike, postaju nesnađeni pacijenti umobolnice. Oni su karakterisani sopstvenim repertoarom trzavih pokreta, grimasa, tikova. Na trenutak proplamsa ogoljena, nezaštićena osjetljivost, introvetnost, ranjivost i očajanje.
Lik Mekmarfija posjeduje ironičnu drskost u opštenju sa članovima bolničkog osoblja. On optimistično bodri pacijente i podstiče ih da promijene sebe, međusobne odnose i represivnu sredinu.
Dragan Koprivica, reditelj
Priča o radnji na psihijatriji je frapantna i opsesivna za sve mlade ljude, jer mladi vole da igraju u takvim predstavama, pošto se, izgleda, tu nalaze u nekom svom dijelu ličnosti. Atmosfera je bila izvanredna, u prvom dijelu nešto manje, ali kako je predstava išla dalje, sve je bilo „zapaljivo“. Obično se kaže da kad neko ne zna kako da postavi mizanscen - pribjegava „turskom mizanscenu“, odnosno u polukrug postavi junake. U tome sam vidio i jedno dobro rješenje. Igranje u polukrugu je znak racionalnosti koje nema previše na psihijatriji. Dobro je da to bude kao predložak, da ljekari i medicinske sestre postave ljude u polukgrug, a tokom razgovara sa njima - da oni svi odlaze po sceni sa stolicama, da scena bude razbijena, jer polukrug, pomalo, djeluje dosadno. Dobro je da se u početku nametne taj polukrug, da im to nametnu ljekari, kao racionalisti, ali da poslije replika pacijenti idu negdje sa svojom stolicom po sceni, odnosno da se raštrkaju . Ako su na svim stranama, a razgovaraju kao da su jedan uz drugog, to bi bilo ono što govori o poremećenom sistemu vrijednosti kod ljudi poremećene psihe. Tako se dolazi do veće dinamike, da niko u nikoga ne gleda, a vodi se upečatljiv dijalog, kao da su jedan pored drugog. Ovo je zaista moćan ansambl!
Božidar Zečević, dramaturg
Bolje predstave od ove nema na ovogodišnjem Festivalu festivala, jer je izvođena srž, suština onoga što teatar jeste, a kad kažem teatar, mislim i na film. Već godinama vlada uvjerenje da je konačni smisao pozorišta i filma neka vrsta istine, društvene metafore o trenutku u kome živimo. Tekst je napisan početkom 60-tih i tada je postavljena teza, odnosno „dijagnoza“ koja i danas dolazi, a i ubuduće će doći do izražaja, ona pokazuje da će doći do loma u svijetu koji će se završiti „Letom iznad kukavičijeg gnezda“ .To govori da pozorište i film mogu biti metafora prve kategorije. Ovim je ispunjena svrha pozorišta - „hoću da nas osvijesti pozorište i film!“ Svijet jeste ludnica na neki način, Amerika je ludnica, ona koju prikazuje ovaj komad. Ako prevedemo ovu metaforu na jezik našeg svakodnevnog zbivanja, jezik stvarnosti, prepoznaćemo da u njemu žive likovi koji danas upravljaju Amerikom. Vrlo lako je objasniti „duboku državu“ kada se uzme ovaj tekst, to je gospođica Rečid, to je ono što nije ni ljekar, ni upravnik klinike, to je ono što vlada duhom Amerike, mislim da je to demon. To otvara potpuno novu dimenziju, na kojoj ne treba insistarati, ali nemam drugo objašnjenje ako ovaj svijet zaista ide u pravcu raspadanja ove ludnice, koja je počela i traje. Amateri iz Beograda su to izvanredno pokazali. Dali su stoprocentnu sliku današnjeg svijeta i čestitam im na tome!
Luka Kecman, teatrolog
Čestitke za predstavu koja, zaista, ostavlja bez daha i pokazuje vještinu da se ovlada velikim brojem mladih ljudi na sceni. Oni jako vjeruju u to što rade i to vjerovanje čini veliki dio ove predstave, ovakve kakve smo je odglegali i kakvu je publika nagradila. Vrlo je interesantno da se „Let iznad kukavičijeg gnijezda“ igra posljednjih sezona, ljudi su se ponovo sjetili toga, da je neko nekada napisao roman koji je predvidio vrijeme koje će da dođe. Ono što mi je interesantno je čitanje, odnosno pristup romanu kada se u dramatizaciji oslanja, uglavnom, na ono što se zove sloboda jednog čovjeka, jer je inicijalna kapisla da se napravi pobuna. Kad se malo bolje iščitaju likovi, koji su u ludnici, vidite porodičnog čovjeka i krah porodice, zavisnika od majke itd, a jedna je od najtežih priča u romanu i dramatizaciji je priča o poglavici - Indijancu, odnosno najvećem genocidu u istoriji civilizacije koji su uradili Amerikanci. Oslikano je jedno jako bolesno društvo - američko društvo. Koleginica koja igra odvratnu sestru u predstavi je, vjerovatno, sticajem okolnosti Ruskinja, i nisam siguran da ima takav stepen bezličnosti i da je bez duše, kao što je to ispisano u romanu. To su slojevi unutar ove drame koji su jako ozbiljni, ali nekada ostanu po strani, jer je igra ludila, koja može da se igra na hiljadu načina, uvijek primamljiva. Amateri iz Beograda su u izvođenju posegnuli za izlaskom iz jednog prostora i odlaskom u prostor slobode - noćni klub, gdje je počelo sve da se odvija. Kukavičje jaje - gnijezdo je oličeno u liku koji nije, ipak, mogao da se ostvari, sistem je pobijedio i ubio ga. Jedini ko ide u slobodu je Poglavica. Tu poruku je ostavio autor teksta, a u predstavi se to slijedi. Igra je bila vrlo dobra i ona se vidi u mikroprocesu, to što glumci sjede u polukrugu, to je zato što tako treba, jer se u bolnici tako sijedi, u krugu ili polukrugu. Onog momenta kada sestra da znak, svaki akter počinje igrati svoj mikroproces, što je bilo jako dobro i zato nije dosadno. U momentu kada svaki glumac to pokrene, sve se pokrene i izokrene. Za mene je Igor Milikić u ulozi Poglavice glumac večeri, jer je toliko tačan i samo je pratio tok radnje, niti je ubrzao niti usporio u nijednom trenutku. To treba da se igra sa ogromnom koncentracijom, koju, ponekad, nemaju ni profesionalci. Amateri iz Beograda su progovorili na jednu vrlo ozbiljnu temu, odgovorili zadatku i svaka im čast!
Vladimir Cvejić, selektor Beogradskog festivala amaterskog pozorišta
Ovaj ansambl je sve predstave igrao u različitim prostorima, jer nemaju svoju scenu i prilagođavali su se uspješno. Mi smo ovdje vidjeli jednu od verzija, a pretpremijeru sam gledao u njihovom radnom prostoru, veličine četrdesetak kvadratnih metara. Tu je počela ova avantura. Sakupljali su i novac za put da bi došli ovdje. Dokazali su snagu svoga pozorišta jednom ansamblom predstavom, gdje većina glumaca dobija šansu da igra. Ova predstava je i dokaz snage i vitalnosti amaterizma. Ima mnogo predstava u Srbiji koje uopšte nisu prijavljene za festivale, a tada bi konkurencija bila još veća. Amaterizam postoji i, koliko vidim, on je veoma jak u Srbiji, a tu snagu nisam primijetio na mnogim drugim mjestima. Želio bih da ova predstava ne bude vrh koji je uradio ovaj beogradski ansambl, nego da samo ide dalje.
Zoran Đerić, teatrolog
Amateri iz Beograda su pokazali i ove godine da su odličan ansambl. Odlična predstava, svi su bili dobri, čestitam!
