Željko Hubač, voditelj razgovora
Riječ je o autorskom projektu istraživačke prirode. Vidjeli smo jednu, kako danas tipično kažu, predstavu omladinskog teatra. U ovom postkovid vremenu dobili smo još jednu odličnu predstavu, što je malo atipično u odnosu na prethodne Festivale festivala, gdje je bilo i određenih padova. Pokazala se potreba za različitim društvenim angažmanom. Ono što mi imponuje da postoje određena tendencija brisanja granice između amaterskog i profesionalnog pozorišta. Dobar je bio scenski izraz u kojem je svaki trenutak pokriven jasnim postupkom, a glumac ono što saopštava, to radi tako da mu vjerujemo. Vidjeli smo troje talentovanih glumaca i jednog koji ima „one man show“, što su uloge koje grade glumačko samopouzdanje, a koje mogu predstavu da survaju u određenu vrstu problema komunikacije sa publikom. Ovaj mladi glumac je imao izuzetnu podršku u svojim kolegama, u tzv. epizodijama, koje su činile ovu strukturu zanimljivom u dramaturškom smislu. Dramski tekst je kompaktan, ima početak, sredinu i kraj. Ovo je jedna ozbiljna kritika društva koja govori da je empatije sve manje, a da život polako gura pojedinca prema usamljenosti. Reditelj je vrlo promišljeno koristio sve elemente i vrlo je inspirativno djelovao taj sistem znakova. Način na koji se upotrebljava muzika stvorio je novi lik. Podržavam takvu vrstu upotrebe muzike. Ne mogu da kažem da predstava šalje optimističnu poruku, ali ima nasmijani ton i pozorišnu radost. I kada se najteže stvari izgovaraju - to se radi s lakoćom koja ga, u principu, i fokusira i relativizira. Jedna od vrlina ovog ostvarenja je što su glumci uspjeli ispričati priču.
Milovan Zdravković, teatrolog
Jedna vrsta eklektičkog teatra, koji može biti vrlo opasan, jer može nastati „džumbus“, ali ako različitosti imaju neki cilj i zadatak - onda je to uspjelo. Muzika u predstavi je bila muzika starijih generaciji - hipi muzika, a s druge stane su napravili pačvorke od jednog života. Ovo je bio savremeni, veliki i snažan iskorak i glumci su ostavili utisak na publiku, što je važno. Iako ansambl u predstavi prikazuje neke ružne strane života, ipak nas time osvješćuje, u tome su uspješni. Ansambl iz Banjaluke je napravio snažan iskorak u tome koje treba podržati, pa i sa svim greškama koje imaju.
Luka Kecman, teatrolog
Pokazan je talenat mladog reditelja, koji se manifestavao u odnosu prema onom što je dobio kao, očigledno, prozni materijal koja liči na roman toka svijesti u književnosti. Vidjele su se sve krucijalne misli koje je ansambl htio izvući i saopštiti publici. To što su imali predstavu za jednog glumca, uz pomoć saradnika, je potpuno legitiman čin u kontekstu onoga šta se htjelo reći. Vrlo slobodno i otvoreno, mladalački, a ono što mi se posebno dopalo je što je to urađeno veoma kulturno i fino. Ono što krasi ovo ostvarenje je prije svega „plemenita naiva“ koja se iskazuju kroz igru Ivana koji u sebi nosi jednu čestitost, plemenitost i radost igre. Ovu predstavu krasi četvrti lik - muzika, koja daje tempo, ritam, nepretenciozna je i pomaže da ono što bi trebalo biti, zapravo, krik, je nježno pjevušenje „Malog Agatona“. Ono gdje se gubi doživljaj je kada glumci odu u mrak, a publika ne zna zašto su u mraku, kada iskoče iz tokova i nemaju jasnu dramaturšku poveznicu, gdje je dramaturg trebao da dobro `zasuče rukave`. Mladi iz Banjaluke su ostali dosljedni sebi kao pozorište.
Zoran Đerić, teatrolog
Ova predstava unosi mnogo svježine. Predstava je išla u dobrom pravcu i uspjeli su da ispričaju zanimljivu priču o odrastanju, koja ima neku pobunu, da zainteresuju i mlade i starije. Reditelj je vrlo precizno iskoristio svaki detalj predstave i scenografiju. Muzika zaslužuje sve pohvale, i kompozitor i izvođač, koji kao da je bio sagovornik glumcima. Muzička interpretacija je odlična, nije nametljiva, muzika je sasvim u dosluhu sa idejom junaka koji odrasta i pokušava da sa gitarom odrasta i skrene neku pažnju na sebe. Ovi mladi ljudi unose ono što je amaterizmu potrebno, rasterećenost od klasičnih i strogih glumačkih postupaka, oni igraju vrlo spontano, čak i kada prave glumačke transformacije.
Slovodan Vujović, član Umjetničkog savjeta Festivala festivala
Predstava mladih iz Banjaluke je vrlo elokventna, bez obzira što nema čvrstu dramaturgiju, ali svaki dio ima određenu dramaturgiju. Glumci jedan drugoga ispomažu, to je jedna kompaktna grupa koja razmišlja jednom mišlju koja je vrlo elokventna, bez obzira na određene vrste nedosljednosti u klasičnom pozorišnom izrazu. Ljepota ove predstave je što u pojedinim trenucima i nema taj klasični pozorišni izraz nego radost igranja. Ona je od samog početka zahvatila i mlade i stare. Čini mi se da su mladi Banjalučani rodonačelnici novog pozorišnog izraza, koji je ubijen krajem 70-tih godina prošlog vijeka, studentskog pozorišnog amaterizma i novog studentskog teatra. Budućnost studentskog pozorišta je borba za istinu. Drago mi je što se mladi Banjaluačni nisu zarazili glumačkim zanatom, nego preovlađuje iskrenost, a u njoj je pravi zanat.
Dragan Koprivica, reditelj
Ansambl iz Banjaluke su zlatni glumački resurs za godine Festivala festivala koje dolaze. Pokazali su neosporni talenat, uz sve mane koje mladi ljudi ispoljavaju. Prva kritika za reditelja je da nije smio dozvoliti glumcima lošu dikciju i gutanje slogova. To je uslov svih uslova da su glumci na sceni jasni i glasni. Neki rediteljski potezi su bili zaista lijepi, eksperimantalni, inovativni, tu je bilo i nešto ozbiljno, pored nekih diletantskih poteza koji su se jasno vidjeli. Pri kraju predstave je bilo više krajeva, što je iznevjerilo očekivanja publike. U ovom ostvarenju se osjetila radost igre, koja je svojstvena mladim ljudima, koji su budućnost amaterizma i pozorišta. Raduje bogatstvo različitosti na ovogodišnjem Festivalu festivala.
Ratomir Mijanović, član žirija publike Festivala festivala
Bio sam prisutan na jednom okruglom stolu kada su Veljka Mandića, legendu crnogorskog i bivšeg jugoslovenskog glumišta iskritikovali kao na bojnom polju. Jedan od tadašnjih posjetilaca je napisao: „Možda sam neznalica - ali sam iskren. Znam da ste znalci, ali niste iskreni“. Na toj rečenici bih završio.
