Željko Hubač, voditelj razgovora

Predstava je rađena po tekstu mlade spisateljice, a mogao bi se nazvati slikama iz svakodnevnog života. Pisan je u poludokumentarističkom maniru. Imamo mladića koji se nalazi između dvije krajnosti života, koje su na neki način personfikacija s jedne strane neoliberalnog kapitalizma, a s druge strane patrijahalnog društva i svakodnevnice. Glavni motivacioni faktor kod glavnog junaka je - kako promijeniti svijet. Imamo vrlo rigidne predstavnike porodice koji imaju, naizgled, jasno definisane stavove o životu. U nekom procesu koji je vrlo kratak, oni saopštavaju svoje unaprijed pripremljene ideje, koje im je usadila tradicija, rodilji, a koje se u jednom trenutku mijenjaju u percepciji novog života koji mladić želi da stvori sebi. S jedne strane odsustvo ideje sugeriše satirično tragični fon, a s druge postoji fina razina na kojoj se može plasirati određena vrsta komičnog efekta, što reditelj povremeno u saradnji sa glumcima uspjeva da plasira vrlo dobro i što publika prihvata. Na tragu bizarnih situacija koje nosi svaka scena se crpi dramska akcija, koja nije vidljiva na prvi pogled i tako komad izlazi iz poludokumentarističkog prosadea u teatarski. Ovo je predstava o svakodnevnici u kojoj nema politike na eksplicitan način, u kojoj je socijalni kontekst vrlo kvalitetan, nema nekih egzitencijalnih problema. Naizgled  dosadan život, gdje može biti besciljno ga živjeti. Postavlja se pitanje - ako postoje ideje, a za njih se nismo spremni izboriti, da li onda one i postoje i da li je komfor, kome se teži, u stvari, put u život bez smisla?

Slobodan Marunović, reditelj predstave

Mene ne interesuje pozorište koje se ne tiče našeg mentaliteta i nas. Ovaj komad je metafora, on ne mora biti istinit, ali je slika i prilika onog što se dešava. Svako brani svoj stav, a ne brani ga do kraja. Ovaj scenario za neki film ili TV dramu mi je poslužio da ispričam jednu vrlo razumljivu priču, a iza koje će stajati podtekst. U ovoj predstavi je sve rečeno, sve se vidi, svi su likovi iz svog karaktera rekli ono što misle, a na gledaocu je da procjeni gdje je istina između različitih mišljenja i porodičnih sukobljavanja. Živimo u svijetu apsurda i gdje je sve apsurdno, neke nove vrijednosti prihvatamo ad hok, zaklinjemo se u čast i poštenje, a znamo šta iza toga stoji. Manipuliše se našim životima bez obzira čime se bavimo. Od apsurda ne možemo pobjeći. Mi smo samo mučenici koji samo pokušavamo da dignemo glas.

Milovan Zdravković, teatrolog

Savremena, socijalna, naturalistička drama koja nosi orginalnu ideju. Ovde postoji pojedinac protiv porodice i društva. Veljko, ipak, uspjeva da ideju sprovode i on je svjetlo na kraju tunela. To je prava drama koja ima katarzu, što je najvažnije. Publika je gledala sebe, svoju porodicu. Ansambl iz Bijelog Polja je uspio da ostvari svoj cilj. Imaju ideju, što je uspjeh da predstava traje, a publici se dopada. Šta više treba?

Zoran Đerić, dramaturg

Tekst je napisan još kada je autor Jovana Bojović bila student dramaturgije. Dopada mi se kako je uspjela da pronađe simbolično junake koji mogu da predstavljaju likove iz svakodnevice, ali istovremeno, arhetip za likove od romantizma pa nadalje. Jednostavno je sve urađeno i vrlo vješto je reditelj uspio da poveže rasute slike i predoči logičnu priču koja se dobro razvija i ide prema katarzičnom kraju, bez obzira koliko on bio apsurdan. Istovremeno, to je jedino rješenje za bjekstvo. Treba podjednako pohvaliti mlade glumce, kao i iskusne koji su pokazali da, zaista, vladaju scenom. Predstava je pokazala i koliko jedan mladi autor može da bude zanimljiv i provokativan.

Dragan Koprivica, reditelj

Publika je sjajno reagovala na predstavu, pa ansambl ima sve adute da bude zadovoljan. Zbog sekvencioniranja falila je faza empatije i uživljavanja do kraja u scenama i ljubavi i sukoba u porodici, ali likovi crnogorske majke i oca su sjajni. Lik oca, čini mi se, nije trebalo izmještati iz tradicionalnog, ali je reditelj želio da ukaže na mogućnost našeg laganog prestrojavanja i prihvatanja novih vrijdnosti, odnosno da se tradicionalne vrijednosti brzo pomjere i traže se neki novi ciljevi. Ovo je jedan lijep pozorišni čin koji je razgalio publiku.