Aleksandar Volić, voditelj razgovora
Bojčev u svojoj drami „Orkestar Titanik“, kao i u gotovo svim svojim tekstovima, uglavnom prati, istražuje i analizira svijet malog čovjeka izgubljenog u opasnosti današnjeg vremena. Bojčev i smijehom i porugom, tzv. teatrom apsurda prikazuje tu izgubljenost. Ono što je veoma zanimljivo i zahvalno za reditelja i glumce je da se označi koja je radnja decentna, koja začudna, a koja je apsurdna. To je lako, jer živimo u svijetu punom apsurda, a teatar apsurda prikazuje izgubljenu stvarnost malog čovjeka našeg vremena. Prikazuje gomilu koja je na pogrešnoj strani života, svijet njegovih junaka ne radi ništa, već živi u uzaludnoj nadi čekanja. Poruka predstave je da nigdje nećemo naći ništa, sve što tražimo je u nama. Veliki je izazov i težak zadatak za reditelja da postavi na scenu „teatar apsurda“, pošto mora tražiti način da njegovu koncepciju i čitanje komada prepoznaju glumci i prihvati publika. Teatar poruge samo na taj način dolazi do svijeta ideja antikomada i teatra apsurda.
Luka Kecman, teatrolog
Drago mi je da trebinjsko Gradsko pozorište svake godine uradi predstavu, da postoji jedna „tvrda“ ekipa, jezgro koje opstaje, a gotovo svake godine vidim neko novo lice, što je dobar znak. Željko Milošević ostaje dosljedan svojim stavovima, principima, stalno se bori sa autorima i tekstovima, ima svoje čitanje, viđenje i pristup. Ponekad se njegova viđenja potpuno raziđu sa tekstom, ali ono što je dobro je stalan proces istraživanja, da se vidi ono što se može uraditi iz jednog teksta, na način kako ga vidi jedan reditelj ili glumačka ekipa u cjelini. Ovdje se reditelj lišio jednog ženskog lika u pravom smislu. Ja sam tradicionalista i smatram da je taj lik svjesno ubačen, on je stub, vrlo bitan, važan i doprinosi mnogo čemu. Koliko je to sada tumačenje varijante „novih tendencija“, to je veliko pitanje. Mnogo je onih koji su „ono“ i to će nam jednog dana doći glave, ali imamo prava da skrenemo pažnju na to, pa neka svako čita iz svoga ugla. Zamolio bih ansambl iz Trebinja da više povedu računa na jedan momenat u predstavi. Na govornom planu, prosto je nevjerovatno koliko su glumci bili jako, jako blizu, jedino je Željko Milošević u ulozi Doka, u nekim sentimentalni momentima malo odudarao. To ne može da se desi, jer svaki lik ima svoj hod, govor, karakter i nešto što ga određuje. Mislim da bi bilo dobro da, kao eksperiment, audio snime jednu probu i da to poslušaju, tada će vidjeti da su kao jedan lik. Kada se predstave dešavaju u pozorištima u kojima se radi iz ljubavi, najlakše je uraditi komad u kome postoji radnja, sukob, gdje su jasno iznijansirani likovi, onda se glumci hvataju za to. Tekstovi koji počivaju na apsurdnim situacijama, nekim apokaliptičnim scenama i slično, kao tekst Hrista Bojčeva, ne nude te elemente u onoj mjeri u kojoj bi trebalo da, u potpunosti, osvijeste svijet. Trojica momaka u večerašnjoj predstavi su uspjeli koliko - toliko da uhvate onu prazninu u sebi u vremenu u kome se nalaze, da li su imali svijest o tome - ne znam, ali publika je to vidjela. Čestitam amaterima iz Trebinja i samo naprijed!
Dragan Koprivica, reditelj
Obilježje trebinjskog Festivala je nevjerovatno bogatstvo različosti. Večeras smo, opet, gledali nešto novo u odnosu na prethodne festivalske dane. Imam utisak da je trebinjsko pozorište bilo svjesno da je teatar apsurda pomalo težak i nije prijemčiv za klasičnog gledaoca, da je to uvijek jedan veliki rizik. Trebinjci imaju svoj put, koji su trasirali, ali, što je značajno, imaju i nova lica. Ovo je ansambl u kome nema slabog mjesta, nijedan lik nije podbacio, to je okršaj na otvorenoj sceni, pa „ko pretekne“, što je vrlo lijepo. Takođe je lijepo što su na neki način prikazali mulj civilizacije. Posebno su dobro ispoštovali poruku naslova, to Titanik nije bilo slučajno, igrali su predstavu o potonuću civilizacije. Bilo je impresivno, neka im Bog da postojanja i novih izvođenja!
Milovan Zdravković, teatrolog
Preporučio bih amaterima iz Trebinja da nastave istraživanje u teatru, ovo je jedan novi biser koji su donijeli Festivalu festivala, koji ga obogaćuje. Večeras smo vidjeli mnogo različitosti, čak i teatar pokreta... Ja bih to nazvao eklektično pozorište ili eklektična predstava, ali osmišljena i osvješćena eklektika, jer svega ima, ali se sve uklopilo. To kad se radi osvješćeno, postiže se cilj, a Trebinjci su to večeras uspjeli i samo naprijed!
Zoran Đerić, teatrolog
Pohvalio bih cijelu ekipu iz Trebinja, a posebno reditelja Željka Miloševića, koji je skoro kompletan autor predstave, od režije, scenografije, kostima, izbora muzike, a u večerašnjem ostvarenju bio je i glumac. On je pokazao, ne samo kompleksnost u pristupu tekstu, nego je držao kontrolu nad cijelom predstavom i ona je funkcionisala, gotovo, bez greške. Scenografija je imala mnogo veću ulogu nego što se očekuje od obične scenografije, pomagala je da se glumci pojave ili nestanu. Dobar je i izbor kostima, sve je bilo osmišljeno tako da pokazuje da je reditelj dugo razmišljao o predstavi, gdje da je smjesti i kako da izvede likove. Oni zaista djeluju kao aveti sa dna mora i pokazuju život koji je prošao, ali istovremeno pokazuju i našu svakodnevicu. Željko Milošević je pokazao da tačno vidi razliku između žanrova u pozorištu i da traži svoj put kako da pokaže ono što zaista želi izborom teksta, kao i glumačkih i rediteljskih sredstava. Mislim da je ovom predstavom pokazao rediteljsku zrelost i na tome mu čestitam!
