Osjećaj slobode, šum talasa i dovoljno adrenalina za pravi sportski ugođaj poznaju svi koji su makar jednom zaveslali kajakom. Naročito oni koji ovaj sport ozbiljno treniraju i žive za svaki izlazak na rijeku. A Trebinje se, nesumnjivo, može pohvaliti da je za više od dvije decenije, koliko postoji Kajak kanu i rafting klub „Trebišnjica“, takvih kajakaša imalo mnogo.

Vule Pantović, dugogodišnji kajakaš i trener Kajak kanu i rafting kluba Trebišnjica.jpg (179 KB)

Vule Pantović, dugogodišnji kajakaš i trener Kajak kanu i rafting kluba Trebišnjica

I dugogodišnji trener Vule Pantović, jedan je od onih kome svaki zaveslaj i nakon niza godina predstavlja posebno zadovoljstvo. Kako zbog vlastitih, tako još više zbog uspjeha velikog broja djece koju je ohrabrio i naučio kako da se izbore sa Trebišnjicom, sa porazom i uspjehom, a posebno sa doživljajem treninga i takmičenja kao avanture za nezaborav.

„Kajak sam zavolio na Trebišnjici, preko oca koji je i osnovao Kajak klub u Trebinju 2001. godine. Probao sam, svidjelo mi se i kako tada, tako i sada, i dalje se time bavim i ljubav nije ništa manja“, kaže nam ovaj trideset osmogodišnji kajakaš, svojevremeno B polufinalista na Svjetskom prvenstvu u Mađarskoj 2006. i iste godine šesti sportista RS.

Sa učešća na Svjetskom prvenstvu i sada nosi najljepše uspomene. Takmičiti se među najboljima iz 80 zemalja, kaže doživio je kao trud koji se isplatio.

„Počeo sam kao srednjoškolac, što je za kajak relativno kasno, ali sam zagrizao i dugo je to trajalo, dok nisam otišao na Svjetsko prvenstvo u Segedin. Trenirao sam aktivno do 2007, a godinu prije sam oborio vremensku normu za učešće na Prvenstvu. Ušao sam u B pulufinale, što je za mene bio izuzetan uspjeh. Takmičio sam se i u Grčkoj 2004. godine, zatim u Slovačkoj i Sloveniji. To su dani za pamćenje!“

Za pamćenje su i prvi počeci na kajaku. Kako nam priča, prvenstveno jer je mukotrpan proces naučiti kajak da se vozi.

„Potrebno je savladati tri nivoa kajaka dok se ne stigne do takmičarskog, kojim se takmiče stariji od 14 godina. U početku bude dosta prevrtanja na rijeci i svako se pamti! Ne samo što je hladna voda, nego se mora savladati ispadanje iz kajaka, sa njim plivanje do obale i onda sa obale ponovo ući u kajak. Ali kada se nešto voli, onda nema prepreka“, priča nam sa puno emocija ovaj kajakaš i već 15. godinu trener, od 2007. kada je tu aktivnost preuzeo na sebe.

19. Međunarodna Eko regata Trebinje 2021. godine i dvije decenije postojanja kluba.jpg (224 KB)

19. Međunarodna Eko regata Trebinje 2021. godine i dvije decenije postojanja kluba

Trenutno trenira tridesetoro djece, uzrasta od 10 do 14 godina. Iako im nedostaje opreme i uslova, na takmičenjima ostvaruju uspjehe. Prošle godine su ispred svog kluba i reprezentacije BiH imali predstavnika na Svjetskom kupu u Mađarskoj, i to, lice sa invaliditetom na Para – kanu Kupu. U BiH su najbolji i uvijek osvajaju sam vrh takmičenja, kao i u Hrvatskoj, gdje su na zadnja dva pokupili sva prva mjesta.

„Dobro kotiramo u Prvenstvu BiH. Imamo par seniora i borimo se. Koliko imamo opreme, toliko je i djece. Radimo u grupama na dvije vrste kajaka, mali za djecu do 13 godina i veliki, od 13 pa nadalje, jednosjedi i dvosjedi u svim kategorijama. Uz osam velikih, imamo jedan parakajak i 10 malih kajaka, a potrebna su nam još dva da bismo imali dovoljan broj da zadovoljimo potrebe svih članova. Učestvujemo u kajakškim regatama u Ligi BiH i u regionu – Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj“.

Prošle godine učestvovali su na šest takmičenja, premda ih godišnje bude više, ali ne stižu da isprate svako. Nezgodno im je, kaže, na predalek put nositi opremu i, u zavisnosti od vremena, spavati u šatorima, kako to inače praktikuju. Iako djecu takva vrsta boravka u prirodi, uz jezera ili rijeke, oduševljava, nekada je i neizvodljiva.

Interesantno je vidjeti toliki broj djece kako uživaju da prespavaju pod vedrim nebom i kako im to ne predstavlja nikakav problem. Isto tako, ne bune se ni što tokom zime, od novembra do marta treniraju u teretani, da bi tek s proljeća ponovo osjetili svu draž veslanja. Ne odustaju ni sa mnogim prevrtanjima kad izađu na rijeku.

Vule sa kćerkom i sinom, gdje drugo nego u kajaku i na Trebišnjici.jpg (184 KB)

Vule sa kćerkom i sinom, gdje drugo nego u kajaku i na Trebišnjici

„Zahvaljujući bazenu u Bregovima imamo odlične uslove za obuku takmičara ljeti. Tu djeca počinju dok ne nauče da veslaju. Nastojim da se na rijeci što manje prevrću i na Trebišnjicu mogu tek kad sam potpuno siguran da su spremni, jer su prevrtanja uvijek nezgodna. Prisutan je strah od ledene rijeke, a zbog trave im nije lako plivati“.

Uprkos tome što nemaju dvoranske zimske uslove za treniranje i pripremu za takmičenja, što im nedostaje opreme, a vesla im se zapliću o travu u Trebišnjici koja čeka čišćenje, ova kajakaška ekipa u Trebinju nijednog momenta ne posustaje. Uz sve sa čim se susreću i snalaze, prošle godine obilježili su značajan jubilej, 20 godina postojanja i 19. Eko kajakaškom regatom pokazali kako se njeguje sportski duh!

„Jednu regatu smo preskočili zbog korone i polako se pripremamo za tu 20. jubilarnu, ove godine. Naziv Eko regata dali smo ciljano, pošto na svim treninzima skupljamo otpad sa rijeke, a svaku regatu završimo tako što svi učesnici izađu na vodu, zajedno očistimo obalu i time djecu učimo ekologiji. Spremamo se polako za ovogodišnju, 20. Eko regatu. Voljeli bismo da je organizujemo za slavu grada, ali to zavisi od takmičara, kada i kako ko može doći. Nadamo se da ćemo uspjeti“, sa puno entuzijazma kaže trener Kajak kanu i rafting kluba „Trebišnjica“.

Trebinjski kajakaši na Kupu Hrvatske, Slavonski Brod 2021. godine.jpg (233 KB)

Trebinjski kajakaši na Kupu Hrvatske, Slavonski Brod 2021. godine

Do tada marljivo se spremaju za nova takmičenja i, zavisno od sredstava, nadaju se da će uspjeti otići na više njih. Najviše zbog članova, kojima je potreban izazov, ali i zbog činjenice da ovaj trebinjski sportski klub u svom sastavu, kako kaže trener Vule Pantović, ima troje djece veoma sposobnih parirati u Srbiji, među izuzetno jakom konkurencijom veslača pa im je više takmičenja neophodno za dalji napredak.

U proteklih 20 godina, koliko djeluje Kajak kanu i rafting klub „Trebišnjica“ takmičili su se na mnogim Balkanskim prvenstvima i na Otvorenom prvenstvu Srbije, gdje nastupaju kao gosti, u Hrvatskoj i Crnoj Gori na Kupovima. Ispred reprezentacije BiH imali su trebinjskog predstavnika na Svjetskom prvenstvu u Španiji 2004. i u Mađarskoj 2007. godine. Saradnja sa svim klubovima sa strane im je odlična. U Trebinje dolaze samo najbolji na pripreme pa su u prilici od iskusnih kajakaša mnogo da nauče, kao što je to bio slučaj prije dvije godine, kada se na Trebišnjici pripremala A reprezentacija Srbije, seniorska selekcija za Olimpijadu u Tokiju.

Pripreme djece na jezeru Alagovac, Nevesinje.jpg (180 KB)

Pripreme djece na jezeru Alagovac, Nevesinje

Sve to, Vulu je i više nego dovoljan motiv da 20 godina dugu karijeru i kajakašku priču vodi samo naprijed. Bez obzira što se odavno opredijelio za trenerski angažman i rekreativno kajakaštvo, nema dana da ga nećete vidjeti na Trebišnjici. To mu je, dodaje, sasvim dovoljno da njeguje svoju, a ponajviše ljubav svakog djeteta prema ovom sportu. Da elanom i voljom guraju zajedno u nove kajakaške domete i pobjede.

KAJAKOM KROZ TREBIŠNJICU I ZA ZDRAVLJE

„Vazduh na Trebišnjici, osjećaj kad se zavesla, ljepota prirode svaki put su doživljaj za sebe. Posebno ljeti kada je osvježavajuće. Imao sam dosta djece sa astmom kojima su doktori preporučili veslanje na rijeci. Jedan naš dječak sa astmom je čak bio prvak države, eto koliko mu je godilo. I sada imam njih nekoliko kojima boravak na Trebišnjici prija. Trudim se da ih motivišem na razne načine. 2020. godine, kada nijedno takmičenje nigdje nije održano zbog korone, vodio sam ih na Goričko i na jezero Alagovac kod Nevesinja. Uživali su dva dana, kampovali, roštiljali, veslali u vodi koja je topla i nestvarnoj prirodi, prepunoj borova. Otišli smo na svoju ruku samo da djeca proveslaju, da im razbijem monotoniju. Ovo jeste lijep, ali i naporan sport, sve boli kad se vesla i djeci treba neka nagrada da ne izgube motivaciju“.

TRUD SVAKOG DJETETA – MOTIV DA ISTRAJEMO

„U klubu trenira šest djevojčica. Težak je sport, mada su one veoma uporne, ne priznaju umor nikada, što me oduševljava. Dobro prate dječake, koji su takođe odlični. Već imam najavljene tri djevojčice za narednu godinu. Upis kreće od 15. juna do 15. jula, međutim ograničeni smo brojem jer nam fali kajaka. Ove godine primamo djecu 2011. i mlađe godište. Volio bih da ih mogu primiti više, ali sve sam radim i moram održati neki optimalan broj da bih u takmičarskom smislu mogao adekvatno da se posvetim svakom djetetu. Posebno što nemamo zimske uslove za treninge. To se vidi kada odemo u Srbiju, među sportiste koji su vrhunac u svjetskom kajakaštvu. Ulazimo u finala, ali medalju još nismo uzeli. Konkurencija je baš jaka i ta djeca, već od 13 godina su prespremna. Učestvuju na zimskim takmičenjima u dvoranama na simulatorima i naravno da su u prednosti, dok mi takmičarsku sezonu završaavamo u septembru. Nemamo simulatore i to nam fali za zimske treninge. Ali opet, sve to nam je izazov i motiv da radimo još više. Posebno me pokreće napredak djece, kad djeca hoće i više nego što mogu i sav njihov trud mi je velika satisfakcija!“