Direktor Pošte ističe da se magnetne kartice i danas mogu kupiti u „Maloj pošti“, premda se slabo prodaju. Kako navodi, u roku od pola godine su prodali dvije kartice od 10 konverbibilnih maraka i osam kartica od 5 maraka. Telefonske govornice koje se nalaze u Pošti se nikako ne koriste, potpuno su isključene iz upotrebe...

Davne 1894. godine u Sarajevu je instalirana prva telefonska govornica u Bosni i Hercegovini. Međutim, savremene tehnike komuniciranja su uticale da se smanji potreba za korišćenjem javnih telefonskih govornica.

Danas, kad pogledam telefonsku govornicu, razmišljam o njenoj istoriji, o ljudima i njihovim reakcijama kad su prvi put ugledali telefon. Kad god prođem pored telefonskih govornica ispred „Male pošte“ obuzme me neki čudan osjećaj nostalgije i razmišljam kako sam i ja svjedok jednog prošlog vremena. Gledam melanholično tu spravu i prisjećam se kartice koju je mama imala za „ne daj Bože“. Istu tu karticu mi je davala kad god sam išla u grad uz riječi „za svaki slučaj, zlu ne trebalo“. Sjećam se, svaki odlazak do grada je značio i odlazak do govornice kako bih vidjela koliko je sati i za koliko moram da krenem kući.

S obzirom da u Trebinju postoje telefonske govornice i u Pošti i na nekim javnim trgovima, razgovorom sa direktorom Pošte došli smo do potrebnih informacija o razvoju sistema telefonskih govornica u Trebinju. Takođe, potrebne informacije su nam dali i u „Poštama Srpske“ i u „Telekomu Republike Srpske“.

Kako nam iz kabineta direktora „Pošta Srpske“ iz Banjaluke pojašnjavaju, nekadašnji PTT sistem podijeljen je na „Pošte Srpske“ i „Telekom Srpske“. „Poštama Srpske“ su tom podjelom pripale govornice unutar prostorija Pošte, dok su „Telekomu Srpske“ pripale telefonske govornice smještene na javnim površinama.

U Trebinju je prva telefonska govornica postavljena 1977. godine i od tada su joj se mijenjali, kažu nam iz „Telekoma“, i izgled i način korišćenja odnosno funkcionisanja.

„U Trebinju je prvo postojao samo Tehnički centar koji se nalazio na Glavnoj ulici. Na mjestu gde je sad 'Mala pošta' bile su dvije ili tri govornice. Tu su sjedile i dvije žene koje su imale brojač impulsa, dok su na sat mjerile koliko čovjek razgovara. Taj sistem je bio veoma primitivan. Oko 1989. godine Pošta se seli u nove prostorije i tada počinjemo da upotrebljavamo moderniju tehniku koja je omogućila ljudima da na ekranu vide koliko su novca potrošili prilikom razgovora“, govori nam Jovo Kraljević, direktor Pošte u Trebinju i ističe da su vojnici najviše koristili te govornice, te je u Trebinju bilo devet kabina, dok je Bileća brojala deset zbog Škole rezervnih oficira koja se tamo nalazila.

Kako nam kaže direktor Pošte, postojale su dvije ili tri automatske govornice i one su radile na dinar. Pojavom inflacije, žeton postaje sredstvo kojim se pokreće rad govornice, a cijena žetona se mijenjala kako je inflacija rasla.

Direktor Pošte ističe da se magnetne kartice i danas mogu kupiti u „Maloj pošti“, premda se slabo prodaju. Kako navodi, u roku od pola godine su prodali dvije kartice od 10 konverbibilnih maraka i osam kartica od 5 maraka. Telefonske govornice koje se nalaze u Pošti se nikako ne koriste, potpuno su isključene iz upotrebe.

„Javne govornice su postavljane na područjima gdje je najveća koncentracija stanovništva – u centru grada, u institucijama i objektima gdje postoji potreba za njihovim korišćenjem kao što su bolnice, kazneno-popravni zavodi i slično. Takođe, postavljale su se na ulazima i hodnicima značajnih javnih ustanova i institucija, na prometnim ulicama, dvorištima škola, autobuskim i željezničkim stanicama“, navode iz „Telekoma“.

Iz „Pošta Srpske“ ističu da je smanjena upotreba telefonskih govornica u cijelom svijetu i da ne postoji primjer da je ovaj trend promijenjen.

„Čak ni njihova izvjesna vrijednost u smislu tradicionalnog ili turističkog dobra nije pomogla da se u većem broju zadrže u radu, osim u rijetkim slučajevima gdje su same lokalne sredine preuzele obavezu održavanja“, kažu iz „Pošta Srpske“.

 

Govornici dali kulturnu dimenziju

Premda sve ukazuje na skori odlazak telefonskih govornica u zaborav, pojedina mjesta su našla način da ih zaštite od „novog vremena“.

Mnoga mala mjesta u Velikoj Britaniji su na zanimljiv način promijenila namjenu crvenih telefonskih govornica i time im dali kulturni značaj. S obzirom da su crvene telefonske govornice među nekoliko najpoznatijih britanskih simbola, pretvorene su u mini-biblioteke i time su dobile novu namjenu koja će produžiti njihov vijek trajanja. Ove mini-biblioteke funkcionišu tako što donesete neku svoju knjigu i ostavite je, a uzmete neku drugu.

Jedna londonska govornica je čak pretvorena u onlajn salon kompanije „Pežo“.

U Njemačkoj su pojedine telefonske govornice, takođe, pretvorene u biblioteke.

Prva je postavljena u Čikagu

U Bosni i Hercegovini je 1877. godine objavljena prva vijest o telefonu. Prva primjena telefona u Bosni i Hercegovini pripisuje se vojnim jedinicama prilikom gašenja hercegovačkog ustanka 1882. godine i od tada se intenzivno radilo na uvođenju telefonske mreže za potrebne vojnih jedinica i državnih organa. Potom je, 1889. godine, donesena instrukcija o uvođenju telefonskog saobraćaja prvo u važnijim vojnim garnizonima, a zatim i u ostalim vojnim jedinicama i organima vlasti. Tek 1894. godine, instaliranjem gradske telefonske govornice u Sarajevu, učinjeni su prvi značajniji pomaci ka javnom telefonskom saobraćaju. Tada je stanovništvu dopušteno da telefon koriste u slučaju neke opasnosti.

Ratno ministarstvo je 1895. godine odobrilo da se za organe vlasti i privatna lica uvede telefonska mreža u Sarajevu i Tuzli, dok je javni telefonski saobraćaj pušten u pogon tek 1898. godine u Sarajevu.