Slika 1.JPG (139 KB)

Ljiljana Milanović, Mirjana Tanasijević, dr Magdalena Vukoje, dr Draženka Grubač, Branka Miljanović - stoje, sjede - Dražena Ninić, Biljana Janković, Valentina Trklja i Dragana Stević

Postoje među nama oni koji cijeli svoj radni vijek nose ogroman teret odgovornosti. Obično su to pojedinci - skromni, sakriveni od očiju javnosti i vrlo obrazovani. Oni koje srećemo svaki dan, koji žive u našem komšiluku i o čijim radnim mjestima ne razmišljamo dok nas neka, najčešće nevolja, ne uputi na njih. Kad se ti ljudi nađu na okupu onda dobijate tim koji krase znanje, ozbiljnost, odgovornost i uigranost.

Jedan od takvih timova je Služba za laboratorijsku dijagnostiku Bolnice Trebinje. Lanac koji čine 22 karike. I to 21 dama i jedan muškarac, kome na poslovnom okruženju, vjerujemo, zavide mnogi. Oni su služba podrške i tim bez koga ni Bolnica ni Dom zdravlja, a sami tim ni Trebinje ne bi funkcionisalo.

 „Služba za laboratorijsku dijagnostiku je u osnovi bolnička laboratorija, ali po ugovoru radimo sve analize i za Dom zdravlja te predstavljamo jedinstven primjer objedinjene laboratorije u Republici Srpskoj te laboratorije koja izvodi sekundarne i tercijarne usluge pa čak i mnoge analize koje rade samo kliničke laboratorije. Sem toga radimo usluge i za Zavod za medicinu rada i sporta, Dječiji dispanzer te domove zdravlja u istočnoj Hercegovini.“ - započinje naš razgovor šef tima dr Draženka Grubač, specijalista kliničke biohemije i upoznaje nas sa ostatkom vrijedne ekipe: „Troje specijalista, dvoje kliničke biohemije i jedan magistar specijalista medicinske biohemije, specijalizant medicinske biohemije, biolog, tri viša laboranta, dva laboratorijska inžinjera i srednji laboranti čine naš uigrani tim. Zaista tim gdje smo svi oslonjeni jedni na druge i ako zataji samo jedna karika usporava se cijeli proces.“

Služba za laboratorijsku dijagnostiku ili kako Trebinjci vole da kažu „Laboratorija“ radi 24 sata. I subotom i nedjeljom i praznicima. Dnevi prosjek im je 250 pacijenata i oko 2.200 analiza. Impozantne cifre.

„Uzimanje uzoraka je od 6:30 do 9 časova, a mi već od sedam časova počinjemo sa analizama. Na prvom mjestu su nam bolnički pacijenti i hitni slučajevi. Čim se neka analiza završi, iste sekunde se šalje ljekarima jer imamo odličan laboratorijski informacioni sistem. Ponosna sam što sam na čelu ovog tima, koji nikad nije zatajio, prestao da radi i što nikad niko nije primijetio da smo odsutni, bolesni, zaraženi,... Svaka analiza je urađena na vrijeme. Nikad nikoga nismo vratili.“ – nastavlja dr Grubač, koja je šef Službe već 12 godina i priča nam kako su prije godinu dana uspjeli da organizuju svoj rad iako su četiri mlade žene iz tima otišle na porodiljsko odnosno trudničko bolovanje.

Po analizama Svjetske zdravstvene organizacije čak 75% dijagnoza se uspostavi na račun biohemijsko – hematološko – imunoloških nalaza što govori o neophodnosti kvalitetne laboratorije, a laboratoriju ne čini kvalitetnom samo najnovija aparatura. Znanje ljudi je presudno.

„Kad je krenulo ovo ludilo, moram ga tako nazvati, svima nam je korona bila jedna velika nepoznanica. Samo smo bili svjesni činjenice da na prvom mjestu moramo zaštiti svoje osoblje. Virus ne smije ući u tim tako da svi budemo zaraženi u isto vrijeme. Jer mi nemamo rezervni tim, a ni rezervne aparate. Pazite, na odjeljenjima ili u porodičnoj može u ispomoć doći drugi ljekar ili sestra, a mi tu šansu nemamo. Lično sam imala etičku i moralnu odgovornost prema mojim ljudima jer sam šef Službe. Na prvim kriznim štabovima preporuke za laboratoriju su bile da se uzimanje uzoraka izmjesti van bolnice, a da je laborantima dovoljno da nose masku i rukavice jer je bilo  mišljenje da je korona respiratorni virus. Naravno dok se nije utvrdilo da je to multisistemska bolest svih organa. Bilo je teško, javljala se i panika, svjesna ili nesvjesna jer svi mi s jedne strane imamo profesionalnu odgovornost, a s druge porodicu. Mislim da je to bio glavni problem svih medicinara, i bez obzira što to glupo zvuči, niko ne želi da on bude taj koji će prenijeti virus svom bližnjem. Bilo je i grešaka u koracima. Trebalo se dogovoriti sa Domom zdravlja, Dječijim dispanzerom... Međutim vrlo brzo smo se uhodali, ali se nismo nadali da će trajati ovoliko dugo i da će ostaviti ovolike posljedice po populaciju. U svemu ovome sreća je u našoj službi da smo mi sve 'stara škola', koja poštuje i pravila i zakone.“ – objašnjava nam dr Grubač način funkcionisanja laboratorije u redovnim, ali i vanrednim okolnostima i javno priznaje da je kao šef mnogo zahtjevna i ponekad, kako reče, pomalo nepravedna jer traži da sevako na poslu da svoj maksimum.

„Ma cijeli tim je takav. Vjerujte svaka analiza se odradi u rekordnom roku. Kad je neko bolestan, uskaču ostali. Mijenjamo se, dopunjujemo, prekidamo odmore, a i kako ne bi bili takvi kad su sve kolege i iz Bolnice i iz Doma zdravlja fer prema nama i nikad nisu tražili nešto što znaju da ne može. Dogovarali smo se i kad je neki aparat bio u kvaru ili kad fali osoblja, a u ovoj situaciji uvijek je neko na bolovanju.... Trenutno su nam tri laborantkinje i specijalizantkinja na trudničkom što je predivno s jedne strane, ali s druge četiri bitna člana nam fale. Dalje, trenutno su nam zaražene dvije koleginice. Pacijenti ne smiju da osjete da nas šestoro fali. Najviše posla je u prvoj smjeni u kojoj rade viši laborant Ljiljana Milanović, laborant Valentina Trklja i medicinske sestre Biljana Janković i Dragana Stević.“ – izričita je dr Draženka, koja se pomalo preispituje da li bi trebalo uvesti normu na količinu dnevnih analiza i koje su to granice do kojih oni kao tim mogu ići. I to njena nedoumica traje koliko treptaj oka. Brzo sliježe ramenima, provjerava dokle su došli sa izdavanjem nalaza pa uz blagi osmijeh doda kako je ovo mali grad, kako se svi znamo i kako onda da vrate nekoga. Zato je boli nepravda i momenti kad naši sugrađani pišu neosnovane žalbe.

„Od trenutka kad je nalaz gotov do validiranja i prispjeća nalaza porodičnom ljekaru maksimalno prođe 20 minuta. Takođe, nalaze šaljemo pacijentima direktno. Na vađenju krvi naše sestre svima kažu da na poleđini uputnice upišu svoj mejl ili vajber broj. Problemi se javljaju petkom. Ljudi su nestrpljivi i recimo ako je naš nalaz gotov u 14 časova, a njima porodični ljekar radi prvu smjenu, onda ako nije hitno, moraju čekati ponedeljak.  Međutim u svom ovom teretu mi smo zapravo sretni kad nama aparati rade. Prije nego što je počela korona sa menadžmentom smo se dogovorili da unaprijed nabavimo dovoljno reagensa da se ne bi dogodilo da nemamo za uraditi krvu sliku ili urin. Uvijek se može desiti da je došlo više pacijenata nego što smo planirali, da reagens iz ovih ili onih razloga nije došao, ali to se rješava za 24 sata.“

Služba za laboratorijsku dijagnostiku se priključila projektu banjalučkog Kliničkog centra, u saradnji sa resornim ministarstvom, da sve one analize koje ne rade u Trebinju, pacijenti mogu uraditi u Banja Luci.

„Da pacijenti ne bi trošili ogroman novac u privatnim laboratorijama, dobili smo zamrzivač koji je na minus 20 i ovdje se uzmu uzorci. Mi ih iscentrifugiramo, zapakujemo i naši vozači prvom prilikom kad idu za Banja Luku nose te nalaze. Građani treba da znaju da je za te nalaze neophodna uputnica od porodičnog ljekara koja glasi na Klinički centar u Banja Luci. Svaki porodični ljekar je dobio spisak analiza i cjenovnik i ako pacijent nije oslobođen participacije, porodični ljekar će mu objasniti na koji žiro račun da uplati za participaciju u Kliničkom centru. Ovim projektom su građani istočne Hercegovine pokriveni ogromnim brojem analiza. Da se razumijemo, mi ovo ne moramo raditi, ali želimo i na taj način pacijentima da izađemo u susret. I opet kad dođu ti nalazi, zovemo ih da im saopštimo, da preuzmu...“ – priča nam ova skromna žena koliki trud ulažu i zato, kaže nam, svi u timu vrlo emotivno dožive nerazumijevanje sugrađana.

Kuriozitet trebinjske laboratorije je da su njena dva ljekara dr Draženka Grubač i dr Magdalena Vukoje jedino dvoje specijalista kliničke biohemije u Hercegovini. Specijalizaciju su završile na Medicinskom fakultetu u Beogradu i čine dvojac koji se sjajno dopunjuje. Primjećuje se to već pri prvom susretu s njima. Po sopstvenom priznanju dr Grubač čini ozbiljniji dio, a dr Vukoje duhovitiji dio, a opet obje u našoj komunikaciji ističu ogromnu zahvalnost prim. mr Mirjani Sredanović, koja je bila višedecenijski šef laboratorije i koja je postavila ovu Službu na zdrave temelje. Prim. mr Sredanović, iako se nedavno penzionisala, nije željela u teškim vremenima ostaviti tim na cjedilu te svakog mjeseca po deset dana radi punom parom.

Dr Magdalena Vukoje je poslije Mirjane Sredanović bila šef Službe oko dvije i po godine te iz ličnog iskustva potvrđuje riječi dr Grubač. Posao je ovo koji su lično izabrale, za koji su se školovale i koji rade sa ogromnom ljubavlju i požrtvovanjem.

„Mišljenja sam da nam korona nije mnogo povećala obim posla, jer i prije nje smo radili više od nevjerovatnih 2.200 analiza dnevno. To je oko 65.000 mjesečno. Zvuči nestvarno s obzirom da nas je samo 22, ali radimo i dan i noć. Nama je korona napravila problem u organizaciji posla. Od potpunog izmještanja vađenja krvi i uopšte uzimanja uzoraka pa tri četiri selenja sa jedne na drugu lokaciju, a sve po standardima naše struke neprihvatljive do deficita u kadru. Međutim, izborili smo se. Kako, ni mi sami ne znamo, ali imali smo i veliku sreću da od početka radimo sa najsavremenijom opremom što se tiče laboratorijskih analiza. Hvala menadžmentu naše bolnice, hvala dobavljačima reagensa koji su uvijek tu, hvala serviserima opreme koji žive u Sarajevu i Bijeljini i na svaki poziv kreću prema Trebinju i beskrajno hvala svim kolegama u timu što smo uspjeli zadržati kolegijalni, ljudski i prijateljski odnos.“ – nadovezuje se dr Magdalena Vukoje na koleginicine riječi i priča nam kako svakodnevno imaju „teške“ analize, teške u smislu da saznaju da je neko mlad ili njima blizak ozbiljno bolestan, ali da se nikad prije nije susrela sa tolikom patologijom kako kod ljudi koji su umirali od korone.

„I mi smo ljudi od krvi i mesa, iako na prvom mjestu moramo biti surovi profesionalci, ali zaboli, krene i suza. Prvi saznamo rezultate. Odavno se nismo manje smijali kao za ovih prethodih godinu dana. Veliki je pritisak na ovaj tim, ali izdržaćemo.“ – optimistična je dr Magdalena koja kaže, ono što ponavljaju i svi ljekari, najteže je kad zazvoni telefon u tri ujutro i moraš na posao zbog nekog hitnog slučaja, a onda od sedam časova nastaviš normalno prvu smjenu. Pogotovo je teško kad kući ostanu mala djeca, a najljepše je kad prvi saznaš da je neka žena, koja se muči na vantjelesnim oplodnjama, trudna pa joj javiš srećnu vijest.

Da bi tim funkcionisao besprekorno, slažu se, moraju se njegovati ljudski i prijateljski odnosi, ali da bi tim napredovao onda se mora ulagati u znanje i obrazovanje. Zato su obje ponosne na mlade obrazovane koji su ih pojačali, a još više na one koji vrijedno rade i svojim iskustvom rješavaju neke teške momente. Njih dvije lično opredijelile su se da nastave da uče i usavršavaju se. U posljednjih par godina, rame uz rame, stajale su sa kolegama u Milanu, Parizu, Varseloni, Atini, Lisabonu, Berlinu, Istanbulu... na svjetskim kongresima iz oblasti kliničke biohemije. Korona ih je nakratko usporila, ali čim se situacija stabilizuje, odlučne su, nastaviće tamo gdje su stale i svom timu donositi nova saznanja.

oo.jpg (151 KB)

PROBLEM OKO VAĐENJA KRVI

Po preporukama epidemiologa i infektologa odjel za uzimanje uzoraka krvi i urina je izmješten iz zgrade Bolnice. Izazvalo je to revolt kod građana, naročito u zimskim mjesecima, kad su čekali ispred kontejnera ili na parkingu bez toaleta, klupe i nadstrešnice. Svjesni su toga i u Laboratoriji, ali u njihovoj nadležnosti nije rješenje tog problema.

„I mi smo tužni jer su i za nas ovi uslovi vađenja krvi nezadovoljavajući. Svjesni smo da po pravilima struke tu mora postojati toalet, ali je sva ova situacija sa koronom vanredna pa zato molimo pacijente da se strpe. I sami se nadamo skorom rješenju ovog problema. Pandemija je svjetskih razmjera i nažalost, u ovom trenutku to su jedini mogući uslovi. Molimo sve za razumijevanje jer i mi radimo u tim uslovima.“ – poručuje dr Draženke Grubač.

ČETVERAC ZA PONOS

Po riječima dr Grubač i dr Vukoje posebna pohvala ide na račun četiri laboranta, koji nikad, ni prije korone, a ni za vrijeme korone nisu ispali iz stroja. To su Milica Babić, Branka Miljanović, Zorica Glavanović i Dražena Ninić. Upravo je Dražena Ninić izabrana za glavnog laboranta, a doktorice uglas kažu da je zaslužila predanim i požrtvovanim radom.

„Već 27 godina sam u Laboratoriji. Ni sama ne mogu da vjerujem kako je brzo prošlo vrijeme od te ratne 1993, godine kad sam se zaposlila.“ – u kratkoj pauzi između analiza kaže nam Dražena Ninić i dodaje da se prije dosta više radilo ručno.

„Tada sam bila mlađa pa teret i umor nisam toliko ni osjećala. Nosila me je mladost, a sada iskustvo. Sad je mnogo lakše raditi jer imamo aparaturu, ali je ogroman pritisak zbog korone. Ljudi su u panici, non stop zovu da pitaju za nalaze. Navikli smo na mnogo posla, ali je problem kad je neko odsutan. Nije lako postići, a pravilo Službe je da se sve analize moraju taj dan odraditi. Znači i kad neko ispadne iz tima,ovi drugi preuzmu sav taj posao. Za sad uspijevamo i nadam se da će tako ostati.“ – tiho nam govori Dražena Ninić dok se užurbanim korakom vraća na radno mjesto.