Davno je to bilo.
Negdje sredinom osamdesetih.
Čika Žarko, a tada je brojio oko 80 ljeta, pitao je nas klince šta bismo voljeli da budemo kad odrastemo.
„Doktor“, reče Sike.
“Policajac“, nadoveza se Coa.
Ja rekoh - „Fudbaler“.
„A ti, Zoki?“, upita najmanjeg među nama Žarko.
„Ja bih volio da budem Makedonac“, reče iz punih usta Zoki.
„A zašto?“, reče mu čiča.
„Oni su dobri, veseli, stalno pjevaju i...“
„Šta i?“
„I dovoze lubenice“, reče Zoki.
Dugo smo se smijali ovoj anegdoti.
U toj dječijoj anegdoti zaista ima dosta istine.
Život me je uvjerio da se ni na jednog Makedonca, a družio sam se sa mnogim, nisam naljutio.
Upravo taj vedar duh, pozitivnu energiju, raspoloženje, donijeli su ovih dana u Trebinje glumci iz Makedonije.
Publika, koje je bukvalno „okupirala“ Dom mladih, vidjeće predstavu „Doma“ Mladinskog dramskog studija „Prličko“ iz Velesa, po tekstu Ljudmile Razumovske, a u režiji Slobodanke Čičevske. Mlade glumce koji nose ime barda glumišta Petra Prlička.
Treba li reći da me je razoružala osmijehom. Ne treba. To se kod Makedonaca i Makedonki podrazumjeva.
„Trebinjska publika vidjeće komad o deci koja nemaju roditelje i dom a to je uznemiravajuća činjenica i opomena na to u kakvom svetu živimo. Sve ono što čini današnji svet, tera nas da uputimo iskren pogled u ono što je ova velika spisateljica napisala devedesetih godina prošlog veka u Rusiji. Čini se da od tada do danas svet nije postao ništa više kuća a svaka težnja da se ona pronađe ili sagradi je obesmišljena egzistencijalnom krizom, ratovima i politikom. Ova priča, u kojoj su se naši glumci, uverena sam odlično snašli, će, ubeđena sam, naići na odličan prijem publike. Deca, suočena sa odlaskom odraslih, prave svoju vlastitu imitaciju života. Te male ljude, njihove sudbine, mi pratimo u našem komadu“, kaže Slobodanka Čičevska.
Ona ističe da se i u Velesu događa scenario, kao iz predstave „Doma“ Ljudmile Razumovske.
„I kod nas je prisutan masovan odlazak roditelja za novcem širom sveta. Kod nas to je prevazišlo činjenicu da je to socijalno angažovan komad. To je istina. Sušta istina“, ne bez gorčine u glasu kaže Slobodanka.
Nema šta, šarolika je pozorišna ponuda ovogodišnjeg Festivala festivala. Nakon sjajne ali i za običnu publiku poprilično neobične predstave glumaca iz Stare Pazove, vidjeli smo dva pozorišna klasika „Gospođu ministarku“ i „Hasanaginicu“ glumaca iz Trebinja i Visokog. A večeras, vidjećemo jednu socijalno angažovanu, predstavu sa jakom porukom.
Počeli smo sa dječijim anegdotama, sa najmlađim ćemo i završiti.
Sinoć je bilo primjetno prisustvo velikog broja mlađih, pa i onih najmlađih (od 10 do 12 godina) ljubitelja pozorišta.
I ja sam poveo dvije „prikolice“, dvije dobre drugarice... Miu, mog najstarijeg klinca (koja se rodila desetak dana poslije Festivala festivala 2003. godine) i Nađu (tek nešto mlađu od Mie).
I sat vremena nisu trepnule.
A večeras na sceni glumci iz Velesa, koju godinu stariji od njih dvije.
Ipak ovaj Festival njeguje publiku.
I ima budućnost.
Itekakvu.
R.M.
Foto: Jovan Vidaković
