Upoznavanje_01

Temperature se u bifeu Doma mladih podizala iz dva razloga. Meteorološkog i kladioničarskog.

Treba mi gol i „Zvezdina“ pobjeda i eto „šuški“. I dok se mreža oko „Napretkovog“ gola plela, Željkova družina je završila ministarku. Nema, gotovo. Za*bi utakmicu. Idemo na rad. Noge vuku ka „Okruglom stolu“ a glava kod ekrana. Ništa, valjda Vijera i pogodi.

Visoko, Teatar „Total“ - naši dobro poznati sagovornici.

Visočani - kao i obično. Najveseliji i uz „pivski“ sto!

„Dobro veče gospodine Faik. Kako ste? Ako može par riječi za festivalski Bilten“, rekoh čovjeku okruženom kolegama iz Teatra „Total“.

Znate ga - Vladimir iz predstave „Čekajući Godoa“, bio je i Ibijev otac u „Kralju Ibiju“i još ga dobro znamo iz nekih ranijih predstava. E, taj. Brkica. Ma ja, taj.

Pogledao me je i zamolio: “E nemoj mene, svega ti. Dosadio sam ja. Evo ima mlađih. Evo Emine. Hajd, svega ti“...

Kako Vladimira da odbijem? Ono jest, da sam u nekim mlađim godinama, ne bih ja „brkicu“ ni molio nego bih odmah rekao –„Denu Emina da malo proćakulamo“. Ali, stižu godine...

Elem, Emina Karamehić, lijepa djevojka, rekoše odličan glumac, a uvjerih se pravi profesionalac. Bez zamuckivanja, jasno, glasno, odmjereno ispriča nam svoju verziju, odnosno kako je ona vidjela „Hasanaginicu“.

„Radimo dramatizaciju Alije Isakovića koja baš i nije toliko često igrana. Prioritet je do sada imala Ogrizovićeva dramatizacija. Ovu predstavu smo praktično radili prije nekih dvadesetak godina, ja tada nisam ni hodala. Predstava je tada pobrala odlične kritike. Uostalom, kako i ne bi kada su igrale glumačke veličine iz našeg grada. Ova naša predstava je omaž Zaimu, Gordani i Veri Muzaferiji, koji nažalost nisu više sa nama. Ovu Hasanaginicu definitivno treba vidjeti“ kaže nam Emina.

Ona ističe da su bolne emocije pratile rad na „Hasanaginici“.

„Pokojna Vera je bila moj učitelj glume. I meni i mojim mladim kolegama. Ali ipak, uspjeli smo da tu tugu pretvorimo u melanholiju. I imamo uspjeha. I kada dobijemo nagrade, prvo su nam pred očima likovi tih dragih ljudi koji nisu sa nama“, govori Emina.

Mi smo je u razgovoru informisali da su članovi tadašnjeg Amaterskog pozorišta „Vaso Miskin Crni“ u otvorenom ambijentu tadašnje Begove kuće igrali njihovu „Hasanaginicu“ što je čitavoj igri dalo velike prednosti uz neizbježnu autentičnost atmosfere.

„Da znate, upravo smo sada govorili o mogućnosti da igramo ovdje na otvorenoj sceni. Ima tu nečeg jako interesantnog, ali Jesenko će svakako odlučiti“, sa osmjehom nam reče Emina.

Reče Emina i ode.

„Jel ovo dosta Mufa“, rekoh.

Mufa je samo, kao revolveraš iz „špageti vesterna“ klimnuo glavom, uzeo torbu sa foto aparatom i odjezdio u noć.

Ali za mene noć nije bila završena.

Morao sam poentirati.

„Faik, izvini, da ti zahvalim. I neću te više zvati za razgovor“, rekoh „brkici“ sa početka teksta.

„Što?“, kroz smijeh će Faik.

„Tri su razloga. Emina je cura, mnogo je ljepša od tebe i nema brkove“, odgovorih.

Tri „stola“ su se smijala.

I Faik, naravno.

U međuvremenu, Hubač je „razdužio“ još jedan Okrugli sto, Marko je ugasio rasvjetu, Tasa pokupio ozvučenje, rukovodstvo je već bilo u dnu ulice.

A ja? Pred autorom teksta je bila još jedna duga vrela noć. Pisanje teksta za festivalski Bilten i još jedna kladioničarska „kukumavka“.

Da je Vijera zabio gol u produžetku, sad bi u džepu bile četiri „stoje“.

Malo li je na ovo vrijeme!

R.M.

(Foto: Jovan Vidaković)