Ima tako dana kada ti ništa ne ide onako kako si zamislio.
Ako si pomislio da si u stanju da predvodiš grupu ljudi, budi svjestan da ne možeš ni svoje korake pravilno da usmjeriš.
E, baš tako!
Umjesto da sinoć, nakon predstave, lagano, opušteno, napišem tekst za novo “Upoznavanje”, ja sam, baš kao i svaki “vođa” odlučio da sve završimo sutra, odnosno danas.
...“Hoćeš li, mudri stranče, pristati da spasiš tolike duše od propasti, hoćeš li nam biti vođa?
Mudri stranac za svo vrijeme tog dirljivog govora ne podiže glavu. Ostade do kraja u istom položaju kako ga i zatekoše: oborio glavu namršten, ćuti, lupka po zemlji i - misli. Kad se govor završi, on ne mjenjajući položaj kratko i lagano procijedi kroz zube:
- Hoću!
- Možemo li, dakle, poći s tobom i tražiti bolji kraj?
- Možete! - produži mudri stranac ne dižući glave.
Sad nastade oduševljenje i izjave zahvalnosti, ali na to mudrac ne reče ni riječi…"
Jasno je sasvim da sam ja bio vođa, a Mufa, htio ne htio, slušao je moje instrukcije. Greška!
Prvo su proradili “gluvi” telefoni, onda smo “poljubili vrata” u Domu mladih jer je proba, zakazana za deset, otkazana za 16 i 30, onda smo, neplanirano posjetili Hotel “San”, tu mi je zakazao diktafon….Ali dosta o, kako bi Dalmatinci rekli, “pegulama”….Jedina dobra stvar u svemu su bili Vranjanci.
„Adaptacija 'Vođe' je rađena tako da se u što većoj meri koristi izvorni Domanović. Zadržana je većina dijaloga koje je napisao, a za sve što je dopisano - ostaje u duhu Domanovića, uz osvrt na aktuelnu društveno-političku situaciju”, kaže režiser predstave Bojan Jovanović.
“Odlično poznajem sve učesnike u predstavi jer su svi prošli kroz školu glume. Trudio sam se da, pošto je reč o ansamblu sa četrnaest glumaca, da se svi predstavimo, da svi budu podjednako zastupljeni i da svi budu zadovoljni. Svi osim jednog glumca, koji je kasnije uključen u rad, igraju više uloga i vrlo sam zadovoljan onim što su uradili”, kaže Jovanović.
Pripovijetka „Vođa“ Radoja Domanovića je političko-društvena satira. Napisana je 1901. godine. U Domanovićevom stilu, kroz cijelu pripovijetku se prožimaju ismijevanje, sarkazam i ironija. On ismijava „silni i pošteni“ srpski narod, koji je uvijek uz svoju zemlju, čak i onda kada je najteže. Vrijeme, koje autora navodi na podsmijeh i ukor, je vladavina posljednjeg Obrenovića. U tom periodu se posebno ispoljavaju društveni sukobi i borbe, kao i nakaznost javnog morala. Domanović je nezadovoljan tadašnjom Srbijom, a narodom, blago rečeno, razočaran. Svako poređenje sa aktuelnim trenucima je slučajno.
„Svi mi imamo podjednake uloge u svakom segmentu. Napravili smo predstavu u kojoj smo sav teret ravnomerno rasporedili. Vrlo dobro, čak i odlično smo se snašli. Provukli smo 'Vođu' kroz današnje vreme itekako uspešno. Tako je i žiri u Srbiji rekao. Ima sličnih tačaka u tadašnjim i današnjim vođama. Ima svega u predstavi”, ističe nam glumica Andrijana Đorđević.
Nekako, uz sve “pegule”, završismo ovaj razgovor.
...Nekakav ludi vjetar huči Policama i nosi smeće. Po Crkvini sunce nemilosrdno sija a kroz vreli suvi vazduh, gotovo kao da šušti nervoza zbog kašnjenja.
Mufa i ja se zagledasmo potpuno neodlučni.
- Kuda ćemo sad? - procijedi Mufa neodređenim glasom.
- Ne znam, odgovorih ODLUČNO.
R.M.
Foto: Jovan Vidaković
