Niko nije mogao ni usnuti da će stotinama izgnanika rođenu zemlju zamijeniti bilećki Lager, te će im Trebišnjica privremeno postati rodni Don. Pod kraj građanskog rata u Rusiji većina carske vojske, ili kako su ih zvali “bjelogardejci”, je proganjana od strane crvenoarmijskih boljševičkih trupa, da bi kao rezultat tog zuluma potražili spas u mnogim stranim zemljama kao izbjeglice. Među njima je bio i Donski kadetski korpus.

JEDAN dio Donskog kadetskog korpusa (osnovanog 1883. godine) je evakuisan 1920. godine u grad Izmail na Sueckom kanalu, gdje će ga Englezi raspustiti na putu ka Bugarskoj 1922. godine. Njegov drugi dio je evakuisan u Carigrad, pa potom u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Prošli su put od Strnišća, potom Bileće, Goražda, da bi se konačno stacionirali u Beloj Crkvi 1933. godine.

Poslije kratkog boravka u Sloveniji, ovi odani vojnici generala Petra Vrangela (Baron Vrangel) obreli su se u Bileći, novembra 1921. godine, gdje su raspoređeni po odluci tadašnjih vlasti Kraljevine SHS.

PUTOVANJE je trajalo danima, a putovalo se uskotračnom prugom preko Broda, Sarajeva, Mostara do Trebinja, odakle će pješke stići do Bileće, gdje su smješteni, a gdje drugdje nego u tadašnji Lager, koji je zjapio skoro prazan od završetka Prvog svjetskog rata. Nakon malo popravki, nađen je smještaj za oko 300 osoba, a među njima su bili kadeti Donskog korpusa kao i drugi personal.

Dolaskom u ovaj, po tvrdnjama M. Zalenskog, nevjerovatno zabiti kraj, počinje nova epoha istorije Donske kadetske škole. Prvih nekoliko mjeseci provedeno je na obnovi infrastrukture (vodovoda, električne mreže, itd.) koja je bila porušene za vrijeme Prvog svjetskog rata, a koju je izgradila Austro-Ugarska. Tada su otvorene i prve radnje (krojačka, obućarska, te stolarska), a kadeti su se počeli navikavati na novi život.

UBRZO će upravno, kao i nastavno osoblje otpočeti sa svojim ustaljenim radom. Otvorena je i crkva u kojoj je ikone oslikao ruski umjetnik, a potom i pozorišna dvorana. Na čelu pozorišta je bio general Aleksandar Ivanović Vasiljev. Potom je pribavljena i gimnastička oprema, a vježbanje je provođeno kroz zajedničke aktivnosti sa tadašnjim jugoslovenskim sokolskim društvom. Nije dugo proteko ni do osnivanja pjevačke i trubačke grupe.

ŽIVOT kao da poprima potpuno druge dimenzije. Kadetski korpus je stekao i svoju prvu ambulantu, a ruski doktor je bio zadužen i za bilećku bolnicu. Prvi doktor u njoj bio je Mitrofan Semenovič Popov, a njegov pomoćnik Andrej Karitonovič Beloskij. Tada je nastala i prva knjigoveznica i stolarska radionica. Korpus koji nije ograničavao akademski program je stimulisao i podučavanje zanatskim radovima, kako bi učenike i kadete pripremio za budući svakodnevni život. Uprkos naglom napretku, ni ovaj Lager, koji je postao grad u gradu, nije bio imun na raznorazne probleme, što će 1922. godine dovesti do smjene generala Babkina, koji je bio na čelu ovog korpusa. Na njegovo mjesto je došao Jevgenij Vasiljevič Peret, bivši artiljerijski oficir.

Kadeti su vježali sa tadašnjim sokolima

IMATI svoju upravu, radnje i crkvu više je od urbane sredine, a nevelik ruski orkestar je izvodio koračnice sve do pred crkvu Sv. Save u Bileći. Povremeno su sveštenici učestvovali u liturgiji, a posebno su upamćene svečanosti za Veliki petak u ovoj najvećoj bilećkoj crkvi. Kozački đakon je pjevao tako dubokim glasom u basu da bi se stakla na prozorim crkve tresla, dok ga je sa crkvene galerije pratio ruski hor. Rusi su za jako kratko vrijeme podigli nivo kulturnog i socijalnog života u Bileći. Stari dobri Lager je ojačao ekonomski, a kroz mnoge aktivnosti oživio je iznova ionako učmali život ovog malog grada.

SVE je, najednaput, procvjetalo, uz možda jedinu zamjerku da se Rusi nijesu puno družili s Bilećanima, što se može objasniti činjenicoma da je tadašnje, mahom seljačko stanovništvo Bileće bilo nenaviknuto na ondašnje manire i nije imalo sklonosti ka druženju. Međutim, pravi razlog je u laganom odumiranju ruskih studenata, kao i u pojačanom interesovanju bilećke mladosti iz redova i srpskog i muslimanskog življa za daljnim obrazovanjem. Tako su u korpusu obrazovanje stekli Jefto Vučinić, Golub Kureš, Kosta i Nikola Tabaković, kao i mnogi drugi.

Naredbom generala Bogajevskog, 1922. godine, Donski kadetski korpus promijenio je ime u Donski kadetski korpus Cara Aleksandra III, te su njihovi činovi označavani na lijevom ramenu sa Atamanskom plavom epoletom optočenom bijelom bojom.

BAŠ kao što se i danas vidi, Lager je bio opasan visokim zidom a krasio ga je i drvored murvi koji je zasadila Austrougarska. Naravno, posebna čar ovog kraja je bila Trebišnjica sa njenim vrelima podno Lagera. Biće da je jedini izazov ili inspiracija za prognanike sa Dona, u ovom kamenom bespuću, bila upravo Trebišnjica ili Trebinka, kako su je greškom zvali ovi napaćeni Kozaci. Među njima i Miša Zalenskij, koji joj je posvetio i sledeće stihove:

NA TREBINKE

Miša Zalenskij

Letniй poldenь. Solncem žgučim

Serый kamenь raskalen.

V nebe ne uvidišь tuči;

Dušno, znoйno; klonit son.

V tesnom, sžataя, uщelьi

Kak zmeя reka blestit.

Vыrыvaetsя iz щeli, –

Gromko rodniček zvenit.

Pod napev studeno-skorый

K rodniku pripal я nic

Uvlečennый burnoй ssoroй

Dvuh vražduющih sinic.

V omute forelь zabilasь,

Podnяv vodorosleй mutь.

Gladь reki izborozdilasь,

Teplый veter načal dutь.

Kak vesnoю ranneй, lьdinki

U beregovыh kamneй,

Volnы oživšeй Trebinki

Pleщut zvonče i bыstreй…

Struй pričudlivыh izvivы

I otraden pleska gul.

Mir obmančivый i lživый

V svetloй dreme potonul.

U SLOBODNO vrijeme, kadeti bi sišli na vrela, napili se ledene vode, pecali ribu i lovili dobro poznate rakove koji su bili pravi specijalitet. Ta neraskidiva veza sa Trebišnjicom stvorila je ivalcer ”Talasi Trebinke”, koga su komponovali na tekst ove pjesme (neprofesionalni prevod DDT):

Kako čudno je sazdan ovaj Božiji svijet

A mi u njemu nabiti kao sardine.

Kakva šteta što tijelo nije kafana

A Trebišnjica nije votka,

Tada bi se grčevito držao obale

I žednim ustima teglio, teglio, teglio,

Dok ne zagrcam i lipšem.

OVAJ valcer je ostao ovjekovječen u dobro poznatoj odi ”Zverijada”, koja je prenošena iz generacije u generaciju i tajno čuvana jer su u njoj, u stihu i prozi, Kozaci opisivali dogodovštine iz školskih klupa, hvalili omiljene profesore, ali i kritikovali i ismijavali one omražene koje su nazivali ”zveri”. Po njima je knjiga i dobila ime. Nakon mature, tačno u ponoć, svršeni kadeti tajno su predavali knjigu novoj generaciji, da je čuva i dopunjuje. ”Zverijada” je dugo bila brižljivo čuvana tajna. Kasnije je ovaj simpatičan običaj ruskih kadeta prerastao u tradiciju.

Za vrijeme svog boravka u Bileći, kadeti su tokom ferija posjećivali okolna mjesta, uključujući i piknike i šetnje čak i starim putem do Nikšića. Posebne prilike su bili piknici na obalama Trebišnjice, uz pjesmu i zvuke balalajki. Opčinjeni jorgovanom na obali Čepelice, povremeno bi odlazili na njene obale nedaleko od Bileće, kao i u posjetu manastirima Dobrićevo i Kosijerevo.

Kadetska znamenja

ZA RAZLIKU od prethodnih smještaja, bilećki Lager je bio dosta komotan i udoban za kadete, koji su na gornjem spratu imali spavaone a na donjem učione, te salu za ručavanje. Dvaput dnevno bi se pomolili Bogu u dugačkim hodincima zgrada bilećkog Lagera, koji je bio okružen obiljem nasada i rastinja iz vremena Austro-Ugarske. Glavna pista je služila za postrojavanje, kao i posebne parade, te one nezaboravne, 6. janauara, kao i one kada ih je posjetio general Petar Vrangel i general Bogajevski.

DUHOVNOM životu se pridavala posebna pažnja, a obrazovanju, koje je bilo gimnazijskog tipa, još više. Biće da bi to mogao da bude razlog da je iz kadestkih klupa bilećkog Lagera 100 kadeta diplomiralo na Beogradskom univerzitetu, 28 na Zagrebačkom sveučilištu, 12 na univerzitetima izvan Jugoslavije, 48 na vojnim akademijama i 21 na posebnim inženjerskim školama.

IAKO su samo nekoliko godina proveli u Bileći (novembar 1921 - septembar 1926.), kojoj su posvetili i dvije pjesme, ovi su bjelogardejci ostavili dugoročan trag, kako u kulturnom tako i u socijalnom, životu tadašnje Bileće. Bileća se tada susrela i sa vrhunskim ruskim literatama: Puškinom, Dostojevskim, Gogoljem, Ostrovskim, po čijim djelima su kreirane i pozorišne predstave. A 1924. godine je izvedena prva pozorišna predstava, Gogoljev ”Revizor”, te je tako Bileća dobila svoje možda prve ”daske”.

KROZ sva ova desetljeća, s kraja XIX vijeka pa do danas, Bileći je cokula, čini se, sudbina. No, za nadati se da će Bileća izroditi nekog ko će možda jednom, uz ovaj Logor, Lager, Kasarnu ili kako se već zvao ovaj kamen(i) grad, sazidan 1880-tih, stvoriti i Akademiju filma i pozorišta, te objediniti sve bilećke ”daske”, od Sekulovića, Kozaka i Revizora,Hadžića, pa do današnjeg doba… Možda Lager možda srednjovjekovni Torič grad!

NAPOMENA:

Sjećanja Donskog kadetskog korpusa su ostala zabilježena u dosta rijetkoj knjizi (M. K. Buguraev – Vospominaniia Kadet Donskogo Korpusa ISBN 84-399-2662-6), a samo sedam primjeraka izlistano u bibliotekama US i jedna u Njemačkoj. Digitalnu verziju ove knjige, inače dar gospodina M. Conrad,Dragan D. Tabaković će pokloniti bilećkoj biblioteci, kako bi ovo štivo bilo dostupno svima onima koji žele da znaju cijelu istinu, čiji je samo jedan maleni dio ostao u Bileći.

Dragan D. Tabaković