Posljednje festivalske večeri predstavili su nam se domaćini, Gradsko pozorište Trebinje. Zapravo, bez obzira na izvjesne izmjene u ansamblu, njihovu izvedbu predstave „Jedan sluga a dva gospodara“, koju je po Demarkovoj adaptaciji komada Karla Goldinija režirao Željko Milošević, mnogi Trebinjci već su odgledali na pretpremijeri. Pa ipak, to što smo iznova gledali naše predstavnike, nije nam umanjilo doživljaj. Da su dali sve od sebe, potvrda su čak tri nagrade sa ovogodišnjeg pozorišnog festivala „Fedra“ u Bugojnu: najbolje ostvarenje po mišljenju žirija publike te najbolji glumac festivala i najbolja muzika, po ocjeni stručnog žirija. Onaj, koji je seriju nagrada nastavio i, prema ocjeni žirija publike u Trebinju dobio nagradu za najboljeg protagonistu večeri je Darko Kurtović, čovjek koji za pozorište, svi to dobro znamo, živi cijelim svojim bićem.

- Ne znam koja mi je ovo po redu nagrada za protagonistu večeri u Trebinju. Sigurno je da mi znači, ali, biću krajnje iskren, lijepo je dobiti nagrade, one su dokaz, kruna toga što radite, ali nisu mi neophodne. I da ne dobijem nagradu, da do sada nijednu nisam dobio, uvijek bih se vraćao pozorištu, za koje živim! Često, mnoge obaveze podredim pozorištu, privatni život zbog toga ispašta, ali u mom slučaju, to će uvijek tako biti. Ne mogu da napustim pozorište, tu strast koja me obuzela kao malog i traje 30 i kusur godina. Što se tiče nagrada u Bugojnu, žiri publike ocijenio nas je kao najbolju predstavu, što mi je posebno drago, jer je za našu predstavu prodato najviše karata. Bilo je kao da igramo kući, nestvarno! Dobili smo nagradu za muziku, naš Bobo Vučur za originalne songove, što mi je naročito drago, kako zbog njega, tako i jer sam ih i ja sa kolegama na sceni, pjevao. Kada znate da pank muzika Bobu nije bliska, nije njegov žanr, a posao je odradio fenomenalno, majstorski, dovoljno govori kakav je to profesionalac i nagrada nas, u ovom slučaju, nije iznenadila.

Kako je bilo raditi ovu predstavu, nešto, rekla bih, potpuno drugačije od svega što si do sada igrao?

- Ovo je prvi put da sam igrao nešto ovakvo. Prvi put pjevamo originalne songove i nije klasična predstave kakve smo do sada igrali, što mene raduje. Volim da istražujem u pozorištu, da radimo nešto novo, da se ne ponavljamo i da publici budemo novi. I nama je onda, naravno, to ogromno zadovoljstvo. Dali smo sve od sebe i mislim da smo odradili, skromno, solidno.

Šta ti je bilo najteže, najizazovnije?

-Sve mi je bilo izazov, stvarno. Ova predstava zahtijeva dosta energije. Pank je bunt koji traži energiju i od početka do kraja nema stajanja. Tu su songovi, konstantno igranje. Bilo je zaista turbulentno raditi, ali i i velika čast i zadovoljstvo. Mnogo volim da igram ovu predstavu. Prvo, što je pank predstava, meni blizak pravac i volim tu vrstu muzike. Bobo je svu muziku napravo na tekst reditelja Željka Miloševića. Mislim da se publici svidjela. Prema večerašnjim reakcijama - rekao bih da jeste. Zahvalio bih kolegama bez kojih ni ja večeras ne bih bio protagonista večeri. Svi su sjajno odigrali i čestitam im.

Rad i trud ansambla, bez obzira što ste igrali u svom gradu, publika je oduševljeno nagradila. Svjedočili smo gromoglasnim aplauzima, jednoj dobroj atmosferi tokom i nakon predstave.

-Da, i ono što moram reći, uz svo poštovanje našoj, domaćoj publici, u pozorišnoj sali ima dosta ljudi sa strane, koji, rekli su nam to, navijaju za nas. I to je bila velika odgovornost. Istovremeno, odgovornost je, ali i čast i zadovoljstvo igrati na Festivalu festivala, pred trebinjskom publikom, koja je školovana i zna šta je dobra predstava, te ih nije lako prevariti. Zahvaljujem im se za sjajne reakcije i prijem naše predstave.

Od pretpremijere do večeras, bilo je i nekih izmjena, kako ste se snašli?

-Promijenilo se dosta toga, između ostalog, dvoje glumaca. Jedna djevojka napustila je projekat iz ličnih razloga i nju je zamijenio Mitar Milićević, koji je igrao ženski lik, gazdaricu. Napustila nas je i druga glumica, što mi je stvarno žao, i to bukvalno, pred igranje u Bugojnu, ali nekako smo se snašli. Milica Salata je „uletjela“ u njenu ulogu, i sa nas šest - na kraju smo petočlani ansamlb. Ali, radili smo timski i moram pohvaliti ansambl. Dragi ljudi, željni rada, pozorišta. Sa nama je večeras, posljednji put kao glumac amater, igrao Mitar, koji je upisao Fakultet dramskih umetnosti u Beogradu ove godine i svima nam je drago što smo igrali s njim. Tu je i Milica, mlada glumica koja je iz godine u godinu sve bolja, Jakša koji se vratio u pozorište poslije nekoliko godina, zatim debitant Bojan Ninković, koji je svoju prvu ulogu odlično uradio i uklopio se u timski rad. Učimo jedni od drugih, mlađi od nas starijih, mi od njih. U pozorištu se od svakoga može nešto naučiti, naravno, ako ste toga željni, a mi zasigurno jesmo.

Kakvi su dalji planovi trebinjskog pozorišta, imate li već raspored igranja ove predstave, dakle kuda nakon Festivala festivala?

-Planiramo da igramo predstavu i da, već imamo i zakazano gdje. Moraćemo opet da pravimo izmjene u ulogama, jer nam Mitar odlazi na fakultet i znamo ko će da igra umjesto njega, biće sjajna zamjena. Postigli smo neki uspjeh, vidimo da publika fino reaguje, a ovo je predstava koja raste. Žao mi je što nismo imali više igranja prije festivala, jer bismo se, sigurno, pokazali u još boljem svjetlu. Logično, što duže igrate - budete uigraniji i onda bude sve bolje i za publiku i za nas. Ovako smo energijom i snagom morali da nadoknadimo tu uhodanost. Nadam se da se predstava neće ugasiti, jer ako pravite predstavu i ugasite je odmah, nema nikkavog smisla, a ona treba da živi.

Nadam se da će predstava živjeti, ne samo zbog cjelokupnog ansambla nego i aktuelne teme kojom ste se bavili.

-Jeste, aktuelna je tema, dotakli smo se svega, skroz je promijenjen tekst u odnosu na original. Moram da pomenem i sjajne kostime Milice Telebak, scenografiju takođe, i da se zahvalim mnogima koji su nam pomagali i, naravno našem reditelju, koji je odabrao tekst, adaptirao ga, prilagodio nama i, uopšte nas pozvao da igramo. Volio bih da ova predstava baš zaživi. Večeras smo je izveli tek četvrti put i nadam se, da ćemo imati priliku da je igramo bar još deset puta toliko!