Pozorišna sala trebinjskog Kulturnog centra sinoć je bila prepuna, predstavljalo se Gradsko pozorište Trebinje, prošlogodišnji pobjednici Festivala festivala.
Ove godine donijeli su komediju apsurda „Orkestar Titanik“, po tekstu Hrista Bojčeva, u režiji Željka Miloševića. Da li je sve iluzija, jesmo li spremni na promjene ili je lakše ostati u zoni udobnosti pa i kada nam tu nije udobno, te mnoga druga pitanja postavili su sinoć trebinjski glumci, ostavivši svakoga od nas da za sebe pronađe odgovor.
Za najboljeg među najboljima, kako je odlučio žiri publike, proglašen je Vladimir Samardžić, koji je tumačio lik Harija.
- Hvala publici na finoj reakciji i učestvovanju u predstavi. Što se tiče nagrade, ona je manje bitna jer ovo je nagrada svakoga od nas. Mi smo ovaj komad formirali kao jedinstveno glumačko, odnosno igračko tkivo, tako da tu i nema posebne potrebe za isticanjem bilo koga pojedinačno, pošto svi dijelimo istu energiju i tako reagujemo jedni na druge.
Večeras smo gledali komediju apsurda. Kako je bilo raditi ovu predstavu?
- Bilo je zanimljivo, zaista, na prvom mjestu zbog samog načina rada u ekipi koja se poznaje duži niz godina. Zadovoljstvo je pripremati novi komad jer u samoj pripremi uvijek postoji ljepota pronalaženja likova, zanimljivih situacija, reakcija i svega ostalog što mi očekujemo da će publika da prepozna i na šta će dati reakciju. Posebno zadovoljstvo je igranje i kada osjetimo taj glas publike, to onda čini krunu i smisao kompletnog rada na predstavi. Bude tu i napora, ali u svakom slučaju, presudno je zadovoljstvo. Da nema zadovoljstva igranja i stvaranja predstave, večeras ovdje ne bismo ni bili.
To je upravo ono što krasi svako amatersko pozorište pa tako i trebinjsko, entuzijazam i ljubav prema igranju. Vidjelo se to i na premijeri predstave koja je održana 19. juna. Podsjetimo se, prije par dana, nastupili ste na 52. Teatarskom festivalu BiH FEDRA u Bugojnu, sa kojeg ste se vratili sa nagradama za najbolju režiju i scenografiju i evo vas večeras na Festivalu festivalu. Stižu li utisci da se slegnu?
- To je hronologija ove predstave koja je još uvijek mlada. Nama je najvažnije da se igra i nadamo se da će imati dovoljan broj izvođenja, što je njen jedini smisao i nama prilika da je predstavimo i da je publika vidi. Gdje će to biti, da li na nekom festivalu, gostovanju, koliko ljudi će da je pogleda, manje je bitno, najvažnije je da ona traje.
Da li već sada znate gdje bi predstava trebalo dalje da se izvodi?
- Imamo nekih određenih planova, najavljenih gostovanja u zemlji i regionu. Ne mogu tačno precizirati datume, ali svakako će svi biti blagovremeno obaviješteni i imati priliku da vide ovaj komad koji će, nadam se, bivati sve kvalitetniji na zadovoljstvo kako nas, tako i publike.
Po završetku predstave, mogli su se čuti komentari publike da ste večeras, u odnosu na premijeru, bili odlični i uigraniji. Da li tome doprinosi svako novo igranje?
- Svako igranje je drugačije, svaka pojava na sceni je svoja priča, svaka predstava je nova predstava i, naravno, iskustvo u igranju doprinosi većoj sigurnosti, čime se stvaraju osnovni preduslovi za kvalitetnije igranje. To nije uvijek pravilo, ali se podrazumijeva da nešto što se igra više puta može da bude bolje, pod uslovom da mi uživamo u tome što radimo.
Kako je bilo igrati na „domaćem terenu“, da li su u svom gradu trema ili odgovornost veće ili one svugdje podjednako postoje?
- Odgovornost mora svugdje da bude podjednaka, ali možda je pred domaćom publikom veća opreznost, odnosno trema. Samim tim i zadovoljstvo je veće, posebno ako je igranje uspješno i ako publika reaguje onako kako mi to priželjkujemo.
