Aleksandar Volić, voditelj razgovora
Tekst Marka Kamoletija „Boing - boing“ pripada bulevarskom pozorištu, a francuski kritičari su ga žanrovski odredili kao bulevarsku farsu. To je najizvođenija francuska komedija, koja se igrala 19 godina. Vodviljske situacije komada igrane su uvjerljivo i one su plijenile prepuno gledalište. To je bila angažovana i realistična igra s puno ljubavi i temperamenta. Vidi se da glumci igraju s velikim uživanjem, da su posvećeni, da ih je tema animirala, sam tekst ih je povukao. Vidjelo se i sa koliko strasti rade najteže scene u teatru - lirske, ljubavne. Očigledno je i da je rediteljka Jovana Jelovac Cavnić, profesionalna glumica, uvjerila svoje protagoniste da je najteže igrati komediju i da je treba igrati uvjerljivo i dramski ozbiljno. Inteligentno je pervertiran lik služavke Berte, koju uvjerljivo igra glumac Branislav Đurović, jer se u nekim scenama po reakcijama vidi da je muškarac, na čemu čestitam. Takvu ulogu je teško igrati, pogotovo što na kraju glumac Branislav Đurović skida periku da pokaže da je pravi muškarac, koji ima autentične muške želje. Ova predstava će, uvjeran sam, imati dug vijek. Dugo će dobijati aplauze uspjeha! Čestitam ansamblu iz Pljevalja!
Zoran Đerić, teatrolog
Publika je dobro primila amatere iz Pljevalja, s razlogom, jer je „Boing -boing“ dobra predstava. Ovakve predstave se igraju u profesionalnim pozorištima. Obradovala me rediteljka koja je uspjela da prenese glumačko iskustvo mladim kolegama koju su možda prvi put stali na scenu. Iznenadila me rediteljskim umijećem i hrabrošću da mijenja žanr, da ga prilagodi glumcima, sceni, nekim svojim osjećanjima i tako unese dodatno ubrzanje i energičnost, što, inače nije baš tipično za ovakve predstave. Ovaj komad u izvođenju amatera iz Crne Gore ima čak i neku vrstu agresivnosti, ima mnogo šamara, udaranja jastucima... To su više elementi slepstika, koji je dao dodatnu energiju, a publika je na to reagovala. Cijelo vrijeme se radnja odvija između nježnosti i grubosti. Glumci su se odlično snalazili, ovu predstavu nije lako igrati jer ne dozvoljava da se stane, ne dozvoljava pauzu, pošto pada tempo. Večeras toga nije bilo. Publika je, zahvaljujući toj dinamici od početka do kraja, sve pratila i reagovala aplauzima, s razlogom, jer je pored emotivnih -ljubavnih, akcenat ovog ostvarenja na smiješnim, čak pomalo ironičnim situacijama.
Milovan Zdravković, teatrolog
Predstava mi se dojmila i dokaz je kvaliteta Festivala festivala u Trebinju. Ovo je jedan poseban biser u nizu ovogodišnjeg pozorišnog kvaliteta. Baštine komediju građanskog pozorišta, u kome dolazi bljesak običnih problema svakog građanina i obične ljudskosti. Ljepota vodvilja je pokazana u običnim igrama. Pohvalio bih amatere iz Pljevalja koji su na divnom putu obogaćivanja pozorišta i zahvalio bih im se, jer su dodali još jedan biser trebinjskom Festivalu.
Luka Kecman, teatrolog
Vodvilj je, možda, jedan od žanrova komedije koji je najteže igrati, jer podrazumijeva višestruko umijeće: glumačko, pjevačko, igračko... Govorni dio vodvilja u sebi je zadržao brzinu i ritam koji je ranije postojao u pjesmi, tj. u muzičkom dijelu. Ritam se provodi kroz lik Berte, koji se u pravilnim razmacima uvijek pojavljuje kad treba ili ne treba, da bi poentirao u komičnom smislu i nasmijao publiku. On treba da nam pokaže da je ženski princip, koji vlada svijetom, izrazito dominantan i da jedan momak koji je došao u Pariz u potrazi za srećom, ne može da bude visrpen i snalažljiv kao što može biti Berta. Kamoleti nam kroz svoj tekst pokazuje sudar svijetova, mondenskog pariškog i onog odakle ljudi dolaze, tu je druga strana komedije. U svim verzijama igranja ovog komada rađena je adaptacija, uvijek je došao neko iz nekog drugog kraja i donio sve svoje navike u Pariz, što izaziva salve smijeha, pošto stvari nije razumio. Kroz tri stjuardese različitih nacija su pokazana i tri poimanja ljubavi. Ovaj tekst nema psihologizaciju lika, ali ima karakterizaciju, koja mora biti izvedena u potpunosti i do kraja. Moja prijedba, što se tiče Berte, je što je prisutna u gotovo svakoj sceni,iako ne treba da bude u svim scenama, jer kada se pojavi, ona ne treba da zna ono što se prethodno desilo i na osnovu toga se stvara ono komično. Vi ste se odlučili za takvu varijantu, sproveli je do kraja i to je uredu. Što se tiče agresivnih momenata, tamo gdje „pukne šamar“ teško poslije ostane ljubav, a amateri iz Pljevalja su se „dobro išamarali“. To je u određenoj mjeri bilo simpatično jer su svi to provodili, što je generalno bio i njihov pristup. Čestitam ansamblu iz Crne Gore koji je prvi put na Festivalu festivala, eminentom takmičenju pozorišta u kojima ljudi rade iz ljubavi. Želim da nastave u ovom ritmu i sigurno će uspjeti.
Dragan Koprivica, reditelj
Moram da pohvalim dva čovjeka iz sjenke, direktore Centra za kulturu, Nebojšu Rubežića i Slavka Tošića, koji su uspjeli da nakon 65 godina obnove dramski amaterizam u Pljevljima i da ovi mladi glumci „počiste“ na Festivalu u Bijelom Polju. Kad govorim o predstavi, moram da naglasim da je opet aktuelna neka parafraza Šekspira kad kažemo: „Dramski amaterizam je mrtav, živio dramski amaterizam!“ Što se tiče ansambla, ženski dio, ukljujučujući i Bertu, je bio jači, nosio je čitavu predstavu, a momci su im džentlmenski asistirali i sve je bilo izvanredno. Imali su nekoliko briljantnih uspona u predstavi, praćenih iskrenim smijehom i aplauzima publike i to je najbolji dokaz da su uspjeli. Rampa je bila, ne samo podignuta, nego i „izbačena“ iz sale, jednostavno je bilo zadovoljstvo gledati ovo što su uradili od početka do kraja. Gospodine Tošiću, nemojte nikada više dozvoliti da se ugasi dramski amaterski ansambl u Pljevljima! Ovo je vatra koja je upaljena i ona mora da traje u tom gradu. Sam dolazak u Trebinje je veliko priznanje, a konkurencija na Festivalu festivala žestoka. Amateri iz Pljevalja su večeras osvjetlali obraz Crnoj Gori!
