„Istina ne traži svedoke
ali ljudi imaju potrebu da joj neprestano svedoče“
Dobili smo domaćeg, srpskog „Kralja Ibija“ - uzvikivali su „ibijevci“ (to su oni gledaoci koji su „Kralja Ibija“ Zorana Radmilovića gledali preko 30 puta) i hrlili na predstavu „Radovan III“
Tako je Kovačević, učeći se na repertoaru Ateljea 212 i napajajući se humorom Mihiza,Brane Crnca i Zorana Klena u pozorišnom klubu – stvarao specifičnu poetiku za koju se činilo da odgovara isključivo stilu glume u ovom teatru. I umalo da potonji Akademik postane i ostane pisac jednog pozorišta!
Priredio: Vladimir PUTNIK, reditelj i teatrologPozorišna kritika podržavala je ovu zabludu, naglašavajući da je glavna odlika Kovačevićevih komedija da proizilaze iz ovdašnjeg, srbijanskog mentaliteta, prevaziđenog patrijarhalnog morala, izopačenog skorojevićevstva i večitog vapaja za blatnjavim zavičajem, tamo daleko, u nekoj vuko...pustolini!
Naravno, to je bila jednostrana analiza, koja nije dosezala do suštinskih značenja Kovačevićeve dramaturgije. Komedija mentaliteta ili naravi ipak predstavlja jedan bezazleniji žanr, bliži Trifkoviću, Steriji ili Nušiću...
Međutim, likovi kod Kovačevića imaju, sem lokalne mentalitetske odrednice, i MANIJAKALNU OPSEDNUTOST VLAŠĆU! Žrtve su neke paranoje i opsesije prouzrokovane društvenim okolnostima. Rečju – likovi u Kovačevićevim dramama su – OPASNI!
Muharem Pervić govoreći o „Maratoncima“ kaže: „Likovi akumuliraju idiotizam palanačkog, patrijarhalnog duha koji je izgubio svoja pozitivna istorijska svojstva i rađa čudovišta poput Topalovića i kompanije!“
Slobodan Selenić piše za „Radovana III“ da je opasan u svojoj neprilagođenosti i skučenosti shvatanja. Ništa manje nije opasan ni Ilija Čvorović u „Balkanskom špijunu“ koji, akumulirajući negativnu energiju, uništava sve pred sobom u bezumlju paranoje i destrukcije.
Može li se reći da su junaci Kovačevićevih komedija pretežno manijaci, paranoici, fašistoidni tipovi – pita se Filip David u pogovoru BIGZ-ovog izdanja pet Kovačevićevih drama i zaključuje: „Mane i nedostaci tih likova uvećane su do apsurda. Oni su u svemu izdanci našeg tla, naše gore list, tipični primeri ovdašnje ŠKOLE VISOKOG PRIMITIVIZMA.“
U „Profesionalcu“ Kovačević stavlja u fokus ugroženu slobodu, stalnu pretnju nasiljem prema neistomišljenicima, nemoć nadgledanih, sa jedne strane i svemoć nadgledača, s druge. Sve dobija svoju paradoksalnu vrednosnu ocenu sadržanu u naslovu komedije. Profesionalac je vrhunski stručnjak svog zanata, čovek koji je do perfekcije razvio svoje veštine, iako su one namenjene nečasnom činu!
Pa gde je tu komedija, zapitaće se neko! Gde ona počinje?
Tamo gde nema drugog izbora – odgovara pisac. Smejemo se jer smo zatečeni! I kada se smejemo, neki unutrašnji mehanizam uvek nas na vreme opominje da ne zaboravimo da je sadržaj smrtno ozbiljan!
