Dusan Jovic protagonista Trstenik.jpg (94 KB)

Suze, muk, ogroman emotivni naboj, srce koje jako zakuca i zaustavlja dah, osjećaj naježenosti kada muzika zauzme kompletnu pozorišnu salu, a glumci toliko vjerodostojno dočaraju atmosferu drame i teške istine naših stradalnih prostora. Sve smo to proživjeli u više od sat vremena pozorišnog komada „Srpska drama“, u izvedbi sjajnih glumaca Tresteničkog pozorišta i Dramskog ateljea „Vuk Karadžić“, koji su toliko upečatljivo donijeli prikaz sve surovosti ratova, ponajviše svih izgubljenih života za našu slobodu koju danas živimo!

Bilo je to njihovo upozorenje kroz ovu, apsolutno antiratnu priču. Priču ispričanu iz ugla onih kojih više nema. Onih, koji kada kažu „Volio bih da sam živ“, kažu sve u toj jednoj, jedinoj rečenici!

Čitav trud, rad, ljubav, entuzijazam i energiju ovog izuzetnog ansambla, trebinjska publika je prepoznala, nagradivši ih gromoglasnim aplauzima, ovacijama i pozivima na bis! Učinilo nam se da je malo onoliko koliko smo im dali, za njihov ogroman doprinos pozorištu i svemu što su pregurali da bi nas podsjetili na ono što nikada ne smijemo prepustiti zaboravu.

Diplomu protagoniste večeri žiri publike dodijelio je Dušanu Joviću Ćuletu za ulogu Obrada Srećkovića, ujedno i glavnog lika u predstavi. Svoju radost nije krio, ali ne isključivo zbog nagrade njemu uručene nego mnogo više zbog svega što je zajednički sa kolegama tako suptilno iznio na sceni.    

- Ovo je lik koji se voli! I sva ova djeca, koja su se prepustila, slobodno mogu tako da kažem, meni da ih povedem kroz cijelu predstavu, nemjerljivo su mi dali svoje srce da zajedno napravimo sve ove likove. Bez njih ništa od ovoga ne bi bilo, ne bih ni ja mogao sve iznijeti da oni nisu učestvovali, a naravno vođeni pod dirigentskom palicom našeg reditelja Miloša Miloševića i svih ostalih. Tu je i scenografija, velelepni kostimi, ton, svjetlo, plakat..., sve je nekako funkcinisalo a sve je bilo teško.

Donijeli ste nam jednu antiratnu priču, koja opominje i podsjeća koliko je neophodno sačuvati sjećanja na sve one zbog kojih danas imamo to što imamo, našu slobodu.

- Da, ova predstava je potpuno jedna antiratna priča. Za naše zemlje treba da se živi, ali ne smijemo nikada da zaboravimo sve one koji su dali ono najvrednije što su imali – svoje živote da bismo mi mogli da radimo ovo što radimo i da živimo u slobodi. Sloboda je nešto nemjerljivo i neka Bog da da traje što duže. Da nema više ratova, da djeca ne ginu. To je prava poenta cijele ove predstave.

Kroz ovu predstavu se provlači usud našeg naroda sa Balkana. Kada se osvrnemo unazad, nema generacije naših predaka koja nije doživjela ili proživjela neki rat, što je zaista tužno?

- Tako je, i suviše su svježe humke, suviše mnogo toga pamtimo. I kao što kaže major Katunac, nas taj usud prati još od bitke na Marici, od davnina - sve do ovih naših zadnjih, nesretnih dana koji su nas zadesili. Ali mnogo je važno da nikada ne smijemo da zaboravimo to što su naši preci, svi redom, dali za nas!

Pretpostavljamo da vam je građenje lika bilo prilično emotivno? Sa čim ste se sve suočavali i šta ste sve iz sebe morali da izvučete?

- Jeste, veoma emotivno. Reći ću vam da je dobar dio mog lika utkan u ono što sam i sam preživio kao rezervni poručnik na Kosovu. Znači, vidio sam sve te stvari koje su se desile. Ono što me prvo privuklo kod teksta i o čemu sam mnogo razmišljao su imena svih ovih likova. Oni su svi Srećkovići a svi su mrtvi. Ja sam Obrad, trebalo bi da se radujem a mrtav sam. Oni su svi Milani, trebalo bi da se miluju i budu milovani. Tu je i Vukašin kao iskonsko ime našeg kralja Vukašina i na kraju Mihailo kao otelotvorenje, što smo i vidjeli, arhangela Mihaila, zaštitnika vojske. Sa druge strane, radeći ovu predstavu, imali smo pravi stradalni put, tako da je sve što smo doživjeli veoma uticalo da od sebe damo još više i bolje.

Ostali ste bez prostorija na stogodišnjicu pozorišta?

- U pravu ste, naše pozorište je ostalo bez svega, izbacili su nas iz naših prostorija na 100. godišnjicu postojanja. Prva slika koju imamo je iz 1922. godine, slika Trsteničko đačko pozorište –­‘Napredak­­'. Predstavu smo spremali po kućama, u Domu kulture u Grabovcu, drugari iz SPS – a iz biblioteke dali su nam salu za književne večeri u kojoj smo spremali predstavu. Premijeru nismo mogli da imamo u našem Domu kulture jer nam nije dozvoljeno i održali smo je u seoskom Domu kulture u Grabovcu, u prigradskom naselju. To je mala sala i računali smo da će biti svega 30 ljudi, a bilo ih je preko 200 na premijeri, stajali su oko nas. Dakle, strašno prisna predstava je bila, nabijena svim emocijama. Premijeru smo poslije imali u Vrnjačkoj Banji i hvala kolegama koji su nam i to dozvolili. Ono što je bitno, iza nas niko ne stoji, mi smo se formirali kao Udruženje građana, sami smo prikupili novac za put u Kulu i Trebinje. Hvala Bogu da imamo prijatelje koji su finansirali izradu ove predstave i naš dolazak u ovaj prelijepi grad!

Uprkos neprilikama u kakvim ste se našli, srce cijelog ansambla, entuzijazam, ljubav prema pozorištu učinili su da vaš rad bude nagrađen u Kuli, gdje ste ponijeli maltene sve nagrade. Sva vaša strast prema komadu koji smo vidjeli, prepoznata je i u Trebinju, što su potvrdili dugi aplauzi i nekoliko poziva na bis, koje ste zaslužili!

- Hvala vam. U pravu ste, zaista. U Kuli smo pokupili sijaset nagrada i evo nas ovdje, u Trebinju, za sve nas vrh kojem težimo da dođemo. Kula je glavni stepenik koji treba da preskočimo, ali Trebinje je ostalo za sva vremena, nešto čemu se svi radujemo. Trebinjska publika tačno zna da ocijeni šta je dobro. U jednom momentu imate utisak da neće da aplaudiraju iz strahopoštovanja, da ne bi pokvarili atmosferu predstave i taj muk. A ovih nekoliko biseva na kraju bili su veličanstveni. Do neba hvala trebinjskoj publici koja nas je dizala do krajnjih granica izdržljivosti da pokažemo da je pozorište prava stvar kojoj treba da stremimo. Evo, jedna mala revolucija sa naše strane je bila večeras!

Hvala i vama, u ime trebinjske publike. Svi koji su večeras došli veoma dobro poznaju rad „Trsteničkog pozorišta“. Podsjetimo se samo prošle godine, kada je vaše pozorište nagrađeno za najbolju predstavu i po ocjeni stručnog i žirija publike. Imali ste tada ženski ansambl, a sada ste nam isto oduševljenje priredili sa muškim.

- Neko je komentarisao šta će da bude kada se sretnu ženski i muški ansambl pa napravimo predstavu! Mi smo 2012. godine gostovali sa komadom „Ženski razgovori“ i osvojili neke druge nagrade. Međutim, prošle godine je bilo fenomenalno. Poslije dugo vremena pripale su nam duple nagrade, i publike i stručnog žirija. Želim da zahvalim i organizatorima festivala, a najviše gostoprimstvu ljudi iz ovog grada, koje je nemjerljivo! To rijetko gdje ima da se vidi. Hvala Trebinje!