Jusuf Bajramspahic.jpg (206 KB)

Festival festivala, 65. po redu, otvorila je predstava „Danilo“, u izvođenju Bjelopoljskog pozorišta. Prve festivalske večeri u Trebinju, pozorište je bilo u znaku melodrame i teme porodice u Crnoj Gori. Teme od suštinskog značaja za svakog pojedinca, ali i društvo u cjelini. Svjedočili smo smjeni emocija i kroz odličnu igru uigranog osmočlanog ansambla, vještog apela da je neophodno da se vratimo iskonskim porodičnim vrijednostima. Da je ljubav prema bližnjima ona najiskrenija i najjača nit koja nas jedina spašava.

Prema odluci žirija publike, za najboljeg glumca večeri proglašen je Jusuf Bajramspahić, za ulogu Eduarda, oca Danila Kiša, velikana naše književnosti, čiji su lik i djelo takođe prožeti ovom porodičnom sagom.

Iako uskoro puni 70 godina, koje mu, moramo naglasiti, nikada ne bismo dali s obzirom na energiju kojom plijeni, nije krio iznenađenje što je nagrada otišla upravo u njegove ruke. Izuzetno srdačan i emotivan, sa nama je evocirao sjećanja i kada je za istu ulogu, prije više od decenije, sa trebinjskog Festivala ponio „Zlatnu masku“.

- Drago mi je što sam ponovo u Trebinju. Prvi put sam ovdje bio prije 40 godina, 1982. Ukupno sam na Festivalu gostovao nekih deset puta i uvijek sam odavde nosio samo najljepše uspomene. Ovo je jedna od najboljih publika koje znam u svom igranju, odmah iza bjelopoljske, naravno. Zaista sam iskren kada vam kažem da me nagrada iznenadila. Uvijek je dobije naša Slađana Bubanja koja igra majku, što je normalno jer je u pitanju tragika i očekivao sam da će i sada nagrada pripasti mojoj sestri u pozorištu. Odradio sam stvarno dobro večeras, zadovoljan sam. Osjećam i tačno znam kada odigram kako treba, a to se i dogodilo, ali, eto, ipak nagradu nisam očekivao. Ovo večeras, priznanje je cijelog ansambla. Glumac sam ne može ništa da ostvari. Sve je moguće samo kada primite emociju od kolege na sceni, kada se zajednički prepoznate, tako da je moja nagrada, nagrada svih nas. Ako me u ansamblu budu htjeli i dalje, rado ću nastaviti sa glumom.

Ova predstava igrana je na trebinjskom Festivalu i prije desetak godina, u nešto drugačijem formatu, a vi ste i tada tumačili isti lik?

- I tada sam tumačio ovaj lik i upravo za njega dobio ­­­­'Zlatnu masku­­­', za najboljeg glumca Festivala festivala. Reditelj je sada promijenio pola ekipe, scenografiju i jedan dio koncepcije. Mi smo dali sve od sebe i nadam se da je publici bilo prijatno. Nama sigurno jeste!

Vama kao porodičnom čovjeku, nekome kome je porodica sve, kako je bilo graditi, igrati, uopšte razumjeti lik Eduarda Kiša?

- Večeras sam igrao čovjeka, koga zbog mojih godina, ne samo da mogu lako da shvatim već i jednostavno da odglumim. Naravno, Eduarda ne opravdavam, ali ga potpuno razumijem. Ljudi u tim godinama polako djetinje, vraćaju se u ono najranije životno doba, osjetljivi su i dovoljna je samo jedna mala uvreda ili neki gest da se naljute. Tako je sa Eduardom. On ne odlazi od kuće zbog prevare, jednostavno je ­­­­­­­'pukao­­­­' čovjek. Zbog svega toga i mojih godina, nije mi bilo teško da uđem u ovaj lik.

Predstava govori o značaju porodice, tema koja je uvijek aktuelna, a danas možda više nego ikad. Kako je bilo raditi ponovo na ovoj predstavi, sada i izmijenjenoj u odnosu na prvobitnu postavku?

- U pravu ste, tema je uvijek aktuelna, uvijek važna. Sa stanovišta sadašnjeg trenutka, danas posebno. Volim ovu predstavu, iako je dosta opasna, u smislu da se u jednom trenutku pređe u patetitiku. Tanka je granica i treba voditi računa da se to ne dogodi.

Ova predstava je na Festival festivala stigla kao pobjednička predstava 51. Festivala dramskih amatera Crne Gore. Kakva su vaša očekivanja od trebinjskog festivala i da li znate gdje ćete je dalje igrati?

- Za sada nismo ništa planirali, ali igraćemo je sigurno. Za pozorišne predstave septembar je dobar i nadam se da ćemo je tada ponovo izvoditi. Odigrali smo je do sada 20 puta i vjerujem da je pred nama još igranja. Što se tiče očekivanja, nama je srce puno što smo opet u Trebinju! Znate,  imamo nekih četiri do pet spremnih predstava i igrali smo sada po Srbiji, lijepo nam je bilo, ali Trebinje je Trebinje. Pogledao sam afišu i oduševljen sam koliko će još dobrih predstava biti odigrano narednih večeri i koliko dobrih glumaca ćemo gledati.

Dugo ste u pozorištu, a koliko znamo, vaša cijela porodica je posvećena glumi?

- Da, moj sin Omar je počeo sa šest godina da se bavi glumom i danas je profesionalni glumac, stalno zaposlen u Gradskom pozorištu u Podgorici, diplomirao je kod Đage Mićunovića. Moja porodica ima pet članova, pored mene i supruge, imamo tri sina. Supruga je prva koja je dobila nagradu na Međurepubličkom festivalu 1972. godine u Priboju za komad „Ivica i Marica“, a onda su se uključivali svi. Jedan sin, koji je na studijama u Bugarskoj, odigrao je 15 predstava, drugi pet, a Omar do sada njih 40. Zadovoljan sam i ponosan na sve njih, svoju djecu i suprugu koja je moja najveća podrška! Pozorište mnogo volim i strašno cijenim publiku. Aplauz može da bude kurtoazan, ali dobar aplauz vi osjetite, prepoznate, to vas prožme i jedva čekate da nešto novo radite. I zvižduci i aplauzi su jedan čin koji vam kaže sve. Ako vam zvižde, odigrajte, a ako aplaudiraju znajte da idete u pravom smjeru!