I treće večeri Festivala festivala predstava protkana temom društva u kojem živimo, pitanjima i dilemama o kojima je pisano prije više vijekova, a toliko aktuelnim i danas. Ima li smisla u besmislu kakvom svjedočimo decenijama, lajt motiv je pozorišnog komada „Biti Hamlet“, koga su glumci iz Bugojna odlično i bez zadrške, sa svim negativnostima sadašnjice, iskreno postavili pred publiku.
Prepoznali su taj krik mladih svi koji su sinoć gledali ovu Šekspirovu tragediju, prilagođenu sadašnjem trenutku pa nisu izostali aplauzi i pozivi na bis. Posebna je satisfakcija danas, vidjeti mlade ljude sa stavom, svjedočiti onima koji znaju da misle i da progovore iz srca, onima koji se ne plaše da se zauzmu za sebe, makar to bilo i u svega sat vremena jednog pozorišnog čina. Dovoljno za osvješćenje da možemo da živimo bez turobne sijenke straha. Na tome im veliko hvala!
Prema ocjeni žirija publike, za protagonistu večeri proglašen je Senad Milanović za ulogu Hamleta, jednog odlučnog Hamleta koji podiže svoj glas u ime svih onih koji to ne čine. Kroz ovaj lik, Senad je i kao reditelj predstave, kako nam je rekao, dao sebi oduška i slobode da kaže sve ono što ga tišti. Veoma prijatan i iskren, nije krio da je iznenađen nagradom, posebno jer je profesionalni glumac, koji je još i prije igranja tražio da ga ne nominuju, uz obrazloženje da je ovo amatersko pozorište. I dok smo razgovarali, djelovalo je kao da se izvinjava zbog odluke žirija publike. No, bilo kako bilo, odluka je donijeta!
- Tražio sam da me ne nominuju za protagonistu jer je ovo amaterski festival, mada, kada sam gledao sinoć predstavu iz Crvenke, djelovalo je kao da nije amaterski, bili su fantastični! Ali sad, šta je tu je, dogodilo se ovako. Ja bih nagradu bez dileme dodijelio nekome od mojih kolega iz ansambla, Zini Šahović koja je igrala Ofeliju ili Suadu Velagiću za ulogu Klaudija. Mislim da su podjednako zaslužili ovu nagradu. Možda sam je ja dobio zato što sam imao najdužu minutažu, ne znam. Znam da je nisam očekivao. Mislim da su kolege napravile fine role, to su dobri, talentovani glumci, samo nemaju akademiju a to je jedina razlika među nama.
Profesionalni ste glumac, ujedno i reditelj predstave, uradili ste adaptaciju i režiju i igrali Hamleta. Kako je bilo raditi ovu predstavu iz ugla reditelja, ali i profesionalnog glumca sa kolegama amterima koji to jednako briljatno rade?
Čitajući Hamleta više puta i gledajući razne adaptacije ovog djela, napravio sam nekog Hamleta revolucionara, koji ne postavlja pitanje 'Biti ili ne biti' nego nudi odgvorr. Da se pokrenemo, da krenemo kritički da razmišljamo. Hamletovo oružje nije nož i kada to kaže, u tom trenutku on pokazuje na mozak i na srce. Dakle, da se tu prvo očistimo, da se obrazujemo, da ne dozvoljavamo nekim klovnovima, kako smo prikazali kralja, da vladaju našim životima. To mi je bila prva ideja i onda sam odbacio samo jednu karakternu osobinu Hamleta, neodlučnost. Moj Hamlet je jako odlučan. Čim dobije taj snimak, odmah kreće u revolt, ide do kraja, uspijeva da okupi dobre ljude da to ostvari. Teško mi je bilo raditi adaptaciju, još teže režirati, a najteže glumiti jer kad sve to radite i igrate onda ne možete da vidite sami sebe. To se uglavnom ne preporučuje, malo sam uzeo preveliki zalogaj. Ne znam da li ću opet nešto ovako pokušati. Jako mi je bilo stresno, toliko da su mi fleke izlazile po koži, noćima nisam spavao i ako sam spavao, sanjao sam cijeli ovaj proces. Sve mi je bilo mutno.
Premijeru predstave ste nedavno imali na Festivalu „Fedra“, koji je završen prije par dana, a večeras ste u Trebinju, ovo je vaše drugo igranje. Iz Bugojna ste ponijeli i dvije nagrade?
-Tako je. Bukvalno smo se sa „Fedre“ preselili na Festival festivala. Dobili smo nagradu za kostimografiju i za najbolju glumicu festivala, koja je otišla u ruke predivne Zine Šahović Kulašin. Drago nam je što učestvujemo na festivalu u Trebinju. Izuzetna je prilika biti ovdje, tako da smo sav umor i stres zaboravili čim smo došli!
Koliko vam je cijeli proces bio izazovan, tema aktuelna i danas, nakon toliko vremena otkad je napisana, tema o kojoj se konstantno priča, a uprkos tome i dalje stagniramo?
-U pravu ste, veoma aktuelna tema i danas a Šekspir je ovo pisao prije nekih 500, 600 godina. Za ne povjerovati da su stvari i dalje aktuelne! Kao Branislav Nušić i predstava koju smo sinoć gledali. Prosto da čovjek ne povjeruje, jesmo li mi ljudi kodirani da ovako razmišljamo? A znamo da imaju države, da postoje zemlje koje su primjer jer su uspjele da stvore uređen sistem, da reformišu školstvo, da naprave drugačiju kritičku masu, ljude koji će razmišljati i analizirati stvari. Kod nas ne postoji mnogo toga i, što je još gore, ništa ne preduzimamo. Ljudi odlaze iz zemlje, tužno. I ovo jeste sistemska predstava protiv vlasti, ne lokalne nego generalno, svjetske politike koja proizvodi ratove i mnoge druge stvari. A nas je toliko i ćutimo?! Kada bismo samo poslušali Iva Andrića, koji kaže – „Kad bismo svi podiglu svoju ruku u zrak, zasjenili bi svo njihovo bogatstvo!“ E to je moja ideja. Jako sam empatičan prema tim stvarima i boli me nepravda, tako da mi je pozorište odlično mjesto u kome mogu da iskažem sav svoj bunt. Kao glumac nekad ne mogu jer igram u različitim komadima, ali sad kao reditelj mogu. Dao sam sebi slobodu da kažem sve ono što me izjeda i muči u današnjem svijetu. Ovo mi je treća režija do sada, a da sam reditelj, pravio bih samo ovakve predstave!
Pored mnoštva sjajnih replika koje smo večeras čuli, izdvajamo jednu – „živimo u strahu, a šta je sa snovima“, koja najbolje oslikava koliko smo zapeli?
-Da, to je taj Hamletov monolog u kome on govori 'Biti ili ne biti' a mi ga govorimo kao 'Biti' i ne postavljamo pitanje već nudimo odgovor. Gdje on kaže da zbog straha mi oklijevamo, strah nas sputava da napravimo promjenu. I to Hamlet izgovara u zadnjem monologu, to je Šekspir napisao: „Naši snovi zbog straha skreću struje svoje i onda gube sam smisao djela!“ Naši snovi gube smisao zbog straha koji nas koči. I onda postavljamo to pitanje - čega nas je u stvari strah, ovakvih ljudi kojih ne bi trebalo da bude više među nama, a posebno ne da nas vode!
A koji su vaši snovi i kao mladog čovjeka i kao glumca?
-Da učim dok sam živ, da slušam ljude koji znaju mnogo više od mene, da upijam to znanje i prenosim ga na druge!
S obzirom da ste profesionalni glumac, možete li nam reći gdje ste studirali i da li ste se nekada bavili pozorištem amaterski?
-Završio sam glumu na Akademiji u Banjaluci, u klasi profesora Jelene Trepetove Kostić. Onda sam otišao na master studije, kod profesora režije Nenada Bojića, na žalost pokojnog i time sam zaledio master. To su dva mentora koja su meni otkrila svijet pozorišta. Doduše, kao dijete sam bio u Fedri i ovo pozorište je mene iznjedrilo. U Bugojnu, našem malom gradu, ne postoji ništa drugo osim pozorišta i logičan slijed je bio da dođem tu. I danas vrlo rado, otvorenog srca radim s njima i uopšte ih ne smatram nižim rangom od sebe, nego ih ravnopravno gledam kao potpune kolege, što svojim talentom i posvećenošću oni zaista i jesu.
Nakon dosadašnja dva izvođenja predstave „Biti Hamlet“, gdje vas put dalje vodi?
-Dobili smo nekoliko poziva i vjerovatno ćemo im se odazvati. Sada imamo dvije reprize kod nas kući pa bi onda ljudi malo na odmor (smijeh). Inače, kada kod nas igramo, sva je publika na sceni jer je predstava potpuno kamerna, a na našu scenu može da stane oko 250 ljudi. Ovdje smo morali da otvorimo ovaj portal, da drugačije napravimo scenu i cijelu atmosferu. Trebalo nam je u početku malo vremena da se otvorimo, ali rekoše mi ljudi da 'šljaka' i ovako. Snašli smo se, mada, kako god bilo, čast nam je da smo ovdje u Trebinju i da smo imali priliku da igramo na ovoj sceni i na ovom Festivalu!
