Predstavom „Ožalošćena porodica“ ispratili smo drugo veče Festivala festivala. Ne samo ispratili nego smo pozorište ponijeli sa sobom! Kako izvanredne utiske onoga što smo gledali, tako i veliki broj pitanja koja su pred nas postavili glumci iz Crvenke. Pozorišna sala bila je prepuna, što se i očekivalo jer je tako uvijek kada ansamlb iz Crvenke gostuje u Trebinju. Iznova su se ponovili gromoglasni aplauzi oduševljenja, koje je ovaj ansambl, opet očekivano dobio. Zaslužili su!
Uz salve smijeha tokom predstave, u posljednjem činu, muk. Kao što su najavili, predstavili su drugačiju „Ožalošćenu porodicu“. Smjestivši je u sadašnji trenutak, fantastično su prikazali sve anomalije društva o kojima je Nušić pisao, a na žalost i danas su prisutne, možda i još agresivnije nego onda kada ih je pisac ismijavao. Kako je to najbolje obrazložio protagonista večeri, Zoran Radulović, „u Nušićevom djelu humor možda više nije dovoljan!“ I kao što glumci u jednom trenutku izgovoriše čuvenu frazu – „imali smo dobre namjere“, sjetismo se one filozofske – „put do pakla upravo takvim namjerama je i popločan“ – čemu smo svjedočili u konačnici sinoćnje predstave.
Bilo je lijepo na dodjeli nagrade za protagonistu večeri i, po ko zna koji put, čestitati Zoranu. Po svemu u suprotnosti sa likom Agatona koga je tumačio, ovaj srdačan i u razgovoru veoma tih čovjek, otkrio nam je kako je bilo raditi na predstavi, graditi ovaj lik, ali i druge detalje kreativnog rada.
-Hvala svima koji su večeras uopšte bili na predstavi. Nama publika mnogo znači, kao i svaki gledalac. Zbog toga se i bavimo pozorištem, zbog toga radimo i večeras je zaista bila čast igrati. Čista srca ovo kažem – veliko je zadovoljstvo igrati na Festivalu festivala u Trebinju!
Zadovoljstvo je obostrano, rekli bismo, evidentno je da je publika znala šta da očekuje pa su večeras došli u velikom broju.
-Očigledno da su znali i očekivali od crvenačkog pozorišta da će vidjeti nešto drugačije, neobično i vjerovatno prisustvovati dobrom i aktuelnom pozorišnom činu. Mi smo publiku čuli i sve vrijeme osjetili da pomno prate i reaguju tačno gdje treba. I reakcije su zaista bile različite, od smijeha, preko zamišljenosti do ćutnje, svim onim što je reditelj želio da postigne ovom predstavom.
To je, zapravo, i bila poenta vaše predstave. Da ne odemo sa utiskom dobrog humora nego sa mnoštvom pitanja?
-Tako je. Možda je publika navikla na malo komfornijeg Nušića, ali Igor Pavlović je htio da ode malo dalje. Naravno, Nušić je svevremen i savremen pisac, njegov humor je neprevaziđen i nikada neće biti prevaziđen i mislim da mi živimo u vremenima kada u Nušićevom djelu možda humor više nije dovoljan. Zato je Igor želio da ode malo dalje i da ukaže na još neki problem. Kada smo se dogovorili za saradnju sa Igorom, iznenadili smo se odlukom da radi Nušića i ovu predstavu, poznavajući njegov rad otprije sa drugim pozorištima i sa nama. Mislili smo, nije to njegov fah, ali on je jako želio i znao šta radi. Smatrao je da ima dobru glumačku podjelu i da ovom predstavom može da ukaže na neki društveni problem. Da li ćemo promijeniti nešto, vjerovatno ne, ali i kada ukažemo, pa, dovoljno je! Igor je imao veliko povjerenje u ansambl i produkciju pozorišta 'Stevan Sremac', mi smo mu vjerovali u potpunosti. On nije običan reditelj nego je i veliki pedagog i pozorišni radnik. A kada dođe u naše pozorište, prema nama se ponaša kao da radi u profesionalnom pozorištu, što ekipi imponuje i zbog čega mu uzvraćamo sto posto!
Vas poznajemo iz mnogih ranijih uloga, mahom različitih. Koliko je za glumca izazov kada može da tumači drugačije karaktere i kako je bilo graditi lik Agatona, igrati jednog pohlepnog i surovog čovjeka?
-Mnogo je to suprotno od mene, iako svi mi imamo i dobru i lošu stranu, da ne branim sebe, ali je Agaton meni, zaista, dijametralno suprotan. Privatno, politika me dotiče kao svakog običnog građanina, ništa više od toga, ne bavim se njome i taj svijet mi je stran. Kada sam dobio ovu ulogu, nije me uplašila, iako je velika obaveza igrati Agatona i, uopšte, 'Ožalošćenu porodicu’. Nije me uplašilo iz razloga što sam znao da pored sebe imam odličnu ekipu, ansambl koji će znati da prati i nosi sve što je od nas traženo i povjerenje jednih u druge. Igor je tako gradio svojom rediteljskom rukom. I neobičan prostor u koji nas je smjestio, kao neki moderan pakao sa sedam likova kao sedam smrtnih grijehova, ujedinjeni u jedan lik sa sedam glava. Na žalost, mi smo počeli da njegujemo naše grijehove, postali su društveno prihvatljivi, što je strašno. Onda se neki zapitaju zašto ovakav kraj i ovakav Nušić, pa, taj kraj proizilazi iz ljudskog zla i ne može da bude drugačiji.
Predstava je i fizički zahtjevna, kako ste se tu snašli?
-Prezahtjevna! Ovdje su četiri nivoa glume. Pored pozorišne režije, reditelj je koristio i filmske kadrove koje smo morali da odigramo besprijekorno. Ovo je višeslojan komad. Repliku izgovorimo, publika prepozna humor ali i ono što se nalazi između redova. Morali smo biti kompaktan tim, da kroz predstavu i prostor prolazimo kao jedna sedmoglava aždaja u kojoj svako ima svoj cilj, bez razmišljanja o tuđim sudbinama.
Gdje „Ožalošćenu porodicu“ igrate nakon Trebinja i da li ćete i ove godine, poput svake prethodne kada učestvujete, ispratiti Festival festivala do kraja?
-Predstava je dobila dosta poziva. Da bismo stigli ovdje, morali smo da prođemo pet kvalifikacionih krugova, i to sve na festivalima gdje su nas mnogi ljudi od pozorišta vidjeli i sada nam šalju pozive. Poslije Trebinja idemo na festival u Čačak, a čujem da stiže poziv i iz Narodnog pozorišta iz Pirota. Iskoristio bih ovu priliku da zahvalim Skupštini Opštine Kula koja je finansijski jako pomogla ovu predstavu, da sve izgleda kako pozorište mora da izgleda i što stoje iza nas i ostalih pozorišta naše Opštine. Naravno, mi u Trebinju ostajemo do kraja festivala. Jednostavno, toliko želimo ovdje da dođemo, tome stremimo i to nam je veliki motiv. Kad već stignemo, onda po starom pravilu želimo da ostanemo što duže. Tu smo do kraja Festivala!
