Aleksandar Saša Volić, voditelj razgovora
Duo drama Ljubomira Moreva „Glasovi“ parafraza je Beketovog (anti)komada „Čekajući Godoa“. Elementi scenografije su svedeni. Na sceni je panj umjesto osušenog drveta, prazan prostor scene je posut upotrijebljenim kesama, bačenim papirićima i ambalažom, tetrapakom i plastičnim bocama. Smetljište, uz dvije metle i kantu za smeće, na kojem su dva radnika gradske higijene Toti i Gogo dok su u Beketovom Godou dvojica skitnica Vladimir i Estragon. U ovoj predstavi preovladava komični elemenat, koji je publika prepoznala, ta komika dobro funkcioniše, ne treba to kočiti, treba pustiti tu potrebu skopskog glumačkog ansambla za igrom na publiku, da, prije svega, zasmiju gledaoce, uživajući u vlastitoj igri. Teatar „Čekori “iz Skoplja imao je u mladoj rediteljki Maji Đurčevskoj pouzdanog, vrijednog saradnika, koji je favorizovao igru tokom procesa postavljanja ovog komada. To se prepoznaje tokom igranja predstave, u interakciji i između glumaca i gledalaca. U njihovoj interpretaciji komedije LJ.Moreva vidi se da ima dramskih sukoba, prepoznaju se i predmeti sukoba i situacija pomirenja, ali radnja je morala da bude scenski konkretnija. Kad se ponavlja isti gest, postupak obijanja kofera na istovjetan način šest, sedam puta, nastaje prekid iluzije – gledalac to tumači kao odsustvo promišljanja protagonista. I to ga vraća u realan život i on napušta svijet predstave. Nagradu Žirija publike osvojio je Marko Džambazoski, koji je za nijansu bio uvjerljiviji od Nikole Dimevskog.
Milica Bukvić, nagrađena glumica na Republičkom festivalu u Kuli 2021. godine
Ansambl iz Makedonije je likovno toliko dobar, glumci dobro pristaju jedan drugom i ovom komadu. Ono što me posebno dirnulo je da su pokazali da i ljudi koji su najniže rangirani na socijalnoj ljestvinici imaju svoji lijep unutrašnji život, stvari o kojima maštaju. Ovo je bila izuzetno lijepa predstava i hvala na otrkivanju ovog teksta, po meni „balkanskog đubretarskog tanga“.
Simka Đurčevska, majka rediteljke predstave „Glasovi“ i prevodilac
Izuzetno mi je drago što sam poslije 30 godina u Trebinju. Samo sam podrška Maji, jer znam da su uložili puno truda i da vole teatar. Predstava mi je izuzetno draga, pokazali su i humor i igru i ljubav, sve ono što se može prenijeti publici. Festival festivala je za mene poseban doživljaj i biće mi čast da, ukoliko budem mogla, i naredne godine dođem u Trebinje.
Dragan Koprivica, režiser
Ono šte me zadivilo u tehničkom smislu je što smo imali duo dramu i repliku na repliku. Zadivljujuće je kako su glumci uspjeli da nauče ovoliko teksta. Vladali su od početka do kraja tekstom. Postojala je sjajna interakcija na sceni. U životu jedne predstave postoji kontinuitet i reditelji ne smatraju finalom finala premijerno izvođenje. Zato mislim da će mladi reditelj raditi određene intervencije u predstavi. Čini mi se da duo drama od dva lika i sat i po trajanja djeluje pomalo anahrono. Sve ono najljepše je moglo da se kaže u sat vremena, jer se pomalo došlo u sitaciju da dominira žanr literarnog teatra, a literarna strana cijele priče je, pomalo, gušila i režiju i glumce. Ovi mladi ljudi su se žestoko zauzeli da naprave ovaj lijepi komad, ali je pitanje da li ga treba malo doraditi i štrihovati, kako bi se dobilo na kompresiji dramskog ugođaja. Postoji nešto što se može zvati „kreativana dosada“ kao dramski momenat, ali ako pređe granicu - predstava pada. Treba osjetiti dokle se može gledalac varati, jer, poslije određenog vremena, gubi osjećaj u traganju za istinom i u ovom slučaju - koferom. Bolje je što kofer nije otvoren, ali treba tačno znati dokle se gledalac smije vrtjeti u magičnom krugu.
Nikola Bulatović, nagrađivani glumac iz Kruščića
Dobra predstava, daroviti glumci i bilo ih je prijatno gledati. Ono što mi nije bilo jasno, kao gledaocu, je hijerarhja između likova od početka. Čas je Marko nadređen Nikoli, a poslije nekoga vremena, Nikola prijeti Marku, to nisam do kraja prepoznao. Čestitke na lijepoj predstavi simpatičnom ansamblu sa dobrim glumcima.
Milovan Zdravković, teatrolog
Ovo je potrdilo da je ovo Festival istraživačkog pozorišta. Ovo je glumačka, a i rediteljska predstava, u svakom pogledu prava pozorišna predstava na tragu apsurdnog teatra i želje čovjeka da se nešto desi i da mu nešto „pane s neba“. Iluzija čovjeka je da mu neko, ne gospod Bog, pomogne da se spasi i dobije nešto iracionalno. Ansambla iz Skoplja je to lijepo iskoristio i napravio istraživačku glumačku predstavu, što je i zadatak amaterskih pozorišta.
Luka Kecman, teatrolog
Ansambl iz Makedonije je uzeo tekst koji, možda, posjeća na Godoa. Toliko je razlike između Beketovog teksta i ovoga, da se ne bih usuđivao da poredim. Njegov Godo počiva na antidrami, negiranju radnje i jednom praznom prostoru. Prostor radnje u ovom ostvarenju je prilično definisan, imaju vrlo jasan predmet radnje i likove koji imaju svoju biografiju. Postavlja se pitanje zašto glumci na sceni ne otvaraju kofer, šta je to što ih sprečava, bez obzira što su na početku predmet spoticanja njihova maštanja i nadanja - šta će se destiti i šta će naći kad ga otvore. To se sprovodi do kraja potpuno nemotivisano, jer su potrošili sve moguće varijante i negdje je trebalo da uslijedi otvaranje kofera u kome je moglo biti ništa ili nešto. Glumci su imali još jedan zadatak, jasna im je radnja, oni su čistači i ne rade svoj posao, odmah dobijaju karakteristiku da su poprilično lijeni, a na kraju shvatimo što ne čiste. Mnogo toga tekst govori što daje likovima sve ono što je neophodno da se igra jedna klasična drama, a zapravo, misli se na Godoa. Volio bih kad bi malo porazmislili o tome, jer imaju dva odlična glumca, koji se prate u svakom trenutku. Dešava se i da jedan glumac otvori prostor igre drugom, što je odlika profesionalaca. Oni su stvorili dva lika koji su u stanju da iz ništa naprave nešto komično. U nekoliko navrata, publika je reagovala na dijalog, a s obzirom da je cijela priča u dijalogu, negdje tu postoji prostor koji trebao se otvoriti, šta jedan glumac radi kada drugi na kratko izađe. Predstava ima i neke blage elemente trilera, publika je imala mogućnost da razmišlja o mnogo toga, ali je odlučeno da se to napusti, jer je netragom nestao kofer, kao i čovjek i tu oni stavljaju tačku. Tačno su kazali da naša mašta, najčešće, ostaje u sferi iluzije. Potpuno su opravdali učešće na Festivalu festivala.
Savo Mučibabić, sekretar Saveza umjetničkog stvaralaštva amatera Vojvodine
Ono što je bilo karakteristika vojvođanskog festivala je i ovoga, pojavio se veliki broj mladih ljudi, što je ohrabrujuće poslije pauze koja nas je bila jako zabrinula. Lično sam očekivao da će se u predstavi otvoriti kofer i da u njemu neće naći ništa. Smatram da je nađeno najbolje rješenje - kofer se izgubio i publika ne zna da li je nešto bilo, a to, na neki način, doprinosi osnovnoj ideji cijele predstave.
Goran Bulajić, režiser
Predstava iz Makedonije ima dramaturški okvir, ali to je jedna od dramaturških varijacija na temu. Znao sam kad se pojavio kofer, iz stila i načina interpretacije, da on neće biti otvoren do kraja, ali negdje je dugo trajala to iščekivanje. Pozorište je uvijek iščekivanje i traženje odgovora, a sve je pitanje tajminga, koliko smo motivisani da nešto čekamo. Elementarna stvar tajming, a u pozorištu se uvijek čeka odgovor, i u verbalnom i neverbalnom teatru. Sugerišem da razrješenje u ovom komadu dođe ranije, preigralo se, iako su glumci kompatibilni.
U pozorištu mora svaka radnja biti urađena do kraja,“ kad uzmete metlu, metite“. Ne možete kofer deset puta „čačkati“. Zanat pozorišta je da svaka fizička radnja mora biti motivisana i završena. Dopalo mi se svođenje na filozofiju i psihologiju malog čovjeka i to vrijeme bez vremena koju eksplotatišete u komadu. Odbranili ste tezu da je sve u malom čovjeku i na nivou nekakvog internog sukoba. Ansambl iz Skoplja je to lijepo uradio, ali moraju naći pozorišno jači i tehnički dotjeraniji put da bi priču ispričali do kraja.
Zoran Đerić, teatrolog
Ova komedija ima beketovske i apsurdne elemente, posebno kofer, koji je fantastičan. Metafora đubrišta, zaista daje veliki potencijal i jaka je metafora, koja možda, nije do kraja iskorištena. Imali smo ujednačenu igru glumaca i nije bilo grešaka u razmjeni replika. Možda je bila duga predstava da bi se sačuvao intenzitet, ali ima dobar humorni potencijal i čestitam ansamblu iz Makedonije.
Aleksadar Rašković, pozorište Trstenik
Svaka čast za naučeni tekst, baš ga mnogo ima. Bilo je lagano pratiti glumce iz Makedonije, iako je jezička barijera malo otežavala stvar. Čestitam amaterima iz Skoplja.
