Predstava „Danilo“ Bjelopoljskog pozorišta, koja otvara ovogodišnji 65. Festival festivala u Trebinju, je melodrama koja na osoben način osvjetljava lik velikana srpske književnosti Danila Kiša ali i sam pojam porodice u Crnoj Gori, koja je alfa i omega i po Dostojevskom, opstanka svakog društva.
Profesor Dragan Koprivica, koji potpisuje tekst i režiju, kaže da je predstava „Danilo“ njegov apel da se vratimo iskonskim porodičnim vrijednostima.
„Ako imate porodicu koja je vezana neraskidivim nitima ljubavi, imate i dokaz da će društvo uvijek da opstane jer je porodica osnovna ćelija društva. Ako imamo zdrave i jake porodice u kojima cvjeta ljubav, cvjetaće i društvo. I to je bio moj apel - da se vratimo tim iskonskim porodičnim vrijednostima. Ova melodrama je moj pokušaj da se novi gledalac opet vrati starim emocijama - ljepoti porodične ljubavi, predanosti i posvećenosti članova familije jer mi se čini da u ovom zahuktalom vremenu, pomalo, zaboravljamo na emocije. Ovo je, dakle, moj pokušaj da kod gledalaca probudim ono najljepše što postoji, a to je ljubav prema familiji“, kaže Koprivica.
Prije dvanaest godina, predstava „Danilo“, u malo drugačije izvođenju, igrana je u Bijelom Polju ali i u Trebinju i pobijedila je na oba festivala. Koprivica je sada, sa nešto drugačijom glumačkom raspodjelom i adaptacijom, iznjedrio jedno novo scensko ostvarenje.
„I tada je predstava 'Danilo' visoko vrednovana, međutim, ja sam se rukovodio onom pričom da postoje argumentovane tvrdnje da i svaki pisac, pa makar on napisao 20 i 30 knjiga, vječito piše jednu istu knjigu. Vraća se samom sebi kroz različite sadržaje ali uvijek je to jedna knjiga. Mislim da jednu dramu možemo da prerađujemo koliko god hoćemo puta i da napravimo jedno novo scensko ostvarenje. Ja sam, ovoga puta, bio u prilici da se moralo obnoviti pola ansambla, pa smo pored toga promijenili i neke dramaturške linije, uglove uloga nekih likova drame, tako da smo dobili jedan poseban, novi scenski štimung. Ja se duboko nadam da smo dobili čak i bolju predstavu nego što smo imali onu od prije nešto više od decenije. Ovoga puta smo se posebno fokusirali na lik oca familije, kojega sjajno igra Jusuf Bajramspahić, jedan vrsni, briljantni glumac Bjelopoljskog pozorišta. A, onda smo oko njega stvorili mozaik toga refleksa, te moćne porodične ljubavi, s tim što ovoga puta imamo igranje lika kćerke u predstavi, u alternaciji Milice Jeremić i Sare Kurgaš, pa se one nadmeću od mjesta do mjesta gdje se predstava igra. Mada se one kao sestre druže, to se pokazalo kao jedna nova bačena rukavica izazova na sceni, pa se one istovremeno i takmiče i dokazuju. Osim toga, izmijenio sam i neke dijelove teksta, uključio sam neke rediteljske nove zahvate, tako da ova predstava ima jednu novu boju, dobila je i jednu jaku kompresiju, jaču nego što je prije imala, uz neke dodatne muzičke i svjetlosne efekte. Sve to ima jednu boju starog - novog ostvarenja prilagođenog savremenom trenutku, uz dokaze da jedna predstava može uvijek iznova da se prerežira ali i da se mnoge druge stvari u čitavom tom kontekstu usavrše i dobije se jednostavno jedan jači scenski proizvod“, jasan je reditelj!
O POZORIŠTU DANAS
Dragan Koprivica, koji je režirao više od dvadeset pozorišnih komada, naglašava da u pozorišnom životu danas imamo jedan dijapazon predstava od klasičnog do alternativnog teatra.
„Mada se posljednjih godina, vrlo često, na klasičnim tekstovima prave avangardne režije, pa tu bude eksperimenata koji su dobri ali koji bivaju i rizični, pa sve liči, kako je je rekao Laza Lazarević, na 'skupocjenu porculansku ali razbijenu vazu“. S druge strane, ima onih koji žele da isture režiju u prvi plan, pa pomalo zaborave i gledaoca i glumca, što je vrlo štetno. Jer, ako imate prvenstveno rediteljsku predstavu, u tom smislu imate i propušten taj, prijeko potreban, scenski ugođaj jer je finale finala u svakoj predstavi njegovo veličanstvo glumac. Ako glumac ne dominira nego se ističe prenaglašena režija, onda je to već veliki disbalans i dolazi do promašaja scenskog projekta. Danas se češće ide i na komediju, da se gledalac zabavi, da se nasmije i kada ode sa te predstave - zaboravi šta je gledao što je, opet, velika šteta. Nastojao sam da napravim jedan iskorak, da se vratimo melodrami, ka onim dubinskim, najljepšim ljudskim emocijama, koje svi u sebi nosimo ali koje smo, pomalo, zbog zahuktale civilizacije, potisnuli u drugi plan. Evo, garantujem da neće biti ni jedna dama večeras u gledalištu, koja neće pustiti bar jednu suzu gledajući ovu predstavu“, ističe Koprivica.
MILICA JEREMIĆ, kćerka
Mlada, lijepa djevojka koja je u Bjelopoljskom pozorištu nekoliko godina, kaže da su bjelopoljski iskusni glumci njih mlade sjajno prihvatili i da je, iako je riječ o teškoj i zahtjevnoj ulozi, bilo zadovoljstvo raditi ovu predstavu.
„Samim tim što su ti stariji i iskusniji glumci bili tako uigrani, oni su bili spremni da nam pomognu da se što bolje pripremimo. Nekako sam se lako pronašla u ulozi, samo sam se prepustila, i nadam se da je ishod dobar. Najviše mi se dopada odnos kćerke i oca i koliko ona otvoreno pokazuje svoje emocije. To publika jasno može da vidi, kao i sve ono što ona osjeća u svakom trenutku. Moja uloga - kćerke je veoma emotivna, jasno se vidi njena ljubav prema ocu i koliko je boli očev odlazak. Kroz čitavu predstavu i prije dolaska oca, ona ga traži, pita se gdje je, konstantno razmišlja o njemu i u nekim trenucima, i kada nema teksta, ne priča ništa, tačno se vidi da ona razmišlja kada će njen otac da dođe“, kratko opisuje Milica ono što ćemo, pored ostalog, večeras vidjeti na trebinjskim daskama koje život znače.
Kaže da je danas veoma važno progovoriti o porodičnim odnosima. U današnje vrijeme se o njima veoma malo, gotovo nikako ne priča.
„Sve manje i manje se o tome priča. Nismo navikli da otvoreno vidimo te scene iz svakodnevnog dana jedne porodice tako da je odlično što imamo i mi u Bijelom Polju jednu predstavu koja otvoreno pokazuje kakvi su odnosi članova porodice“, dodaje ova mlada amaterska glumica.
Profesor Koprivica na početku razgovora reče da zavidi Trebinjcima koji žive u jednom od najljepših gradova na Balkanu, u gradu sunca. Kada god dođe podno Leotara, kaže, osjeti se privilegovanim, a posebno što može da bude na Festivalu festivala, jednom od najstarijih festivala na Balkanu.
„Festival festivala ima, zaista, briljantan ugled i renome, na kome se pojavljuju predstave koje su, iako amaterske, uglavnom bolje od mnogih profesionalnih komada“, ističe Koprivica.
Od Dragana Koprivice i Bjelopoljskog pozorišta očekujemo upravo jednu takvu predstavu. A, kvalitet će znati da nagradi divna trebinjska publika!
Dobrodošli na 65. Festival festivala!
