Udruženje građana „Trsteničko pozorište“ iz Trstenika i Dramski atelje „Vuk Karadžić“ iz Grabovca, večeras će izvesti predstavu „Srpska drama“ prema tekstu Siniše Kovačevića, a u režiji Miloša Miloševića Šike.
Predstava „Srpska drama“ nastala je iz srpskog inata, rađena je u egzilu, pošto su na stotu godišnjicu postojanja ovog pozorišta, kako navode, trstenički glumci protjerani iz prostorija teatra.
Nažalost, jubilej slave kao „beskućnici“ ali uz ljubav i inat te pomoć dobrih ljudi, uspjeli su da iznesu ovu predstavu. Pa, i mnogo više od toga!
Kako je istakao David Kecman Dako, pozorišni kritičar, „Srpska drama“ u izvođenju trsteničkih amatera, ostvarena je kao balada o Srećkovićima. To je milenijumski hod paklenim lavirintom naše istorije, od smrti na rijeci Marici i na Kosovu polju, balkanskim ratovima, svjetskim ratovima i koliko još opet balkanskih kojima se završava dvadeseti, a nastavlja dvadeset prvi vijek.
Miloš Milošević Šike, koji potpisuje režiju, kaže da se prvi put sreo sa „Srpskom dramom“ početkom 90-tih godina, kada je i napisana i tada ga je oduševio taj kult mrtvih kod Siniše Kovačevića.
- Taj kult imamo još kod nekih naših dramskih pisaca, ali ne u ovom obliku kako to Kovačević radi. Kada sam prvi put vidio predstavu –‘Zvezdare teatra', odmah sam se zaljubio u taj tekst. Mada su mi, u početku, malo i smetali ti dugi razgovori mrtvih ali sam poslije shvatio da je to najveća vrijednost tog teksta. Osnovni kontekst srpske istorije i književnosti predočava zavjet predaka kao najvišu moralnu mjeru postojanja i smrt kao zalog vaskrsenja, kao znak suštinske prirode postojanja, a taj istorijski kontekst je Kovačević umjetnički uzdigao na motivu mrtve vojske, što, očigledno, ne može biti slučajnost. Kao što nije ni slučajnost da je za zborište mrtve srpske vojske 'što je ikad poginula u ovim krajevima, a nije sahranjena u zavičaj', u atmosferi plavičastog, maglovitog praskozorja koje se nikad neće pretvoriti u zoru, izabrao baš Srem - mjesto i simbol stradanja srpske mladosti u dvadesetom vijeku, počev od 1914. pa preko 1944. sve do1991. godine. Prva ideja je bila da ovu predstavu postavimo 2015. godine ali zbog situacije u pozorištu, mladi su nam otišli na fakultete, nismo mogli da radimo. I eto, ove godine, iz tog srpskog inata ali i silne želje da se toj nekoj djeci odužim sa kojima smo od njihovog petog razreda, odlučili smo da uradimo ovu predstavu. Razgovarajući sa Dušanom Jovićem Ćuletom, prvakom Trsteničkog pozorišta, dogovorili smo se da obnovimo tu ideju, da uradimo tu predstavu. Počeli smo sa iskrenom i molitvenom željom da samo izađemo sa premijerom, jer za nas je to, u ovoj situaciji bio i najveći uspjeh. Kada smo morali od najmanjeg rekvizita da molimo ljude, prijatelje, evo i do ovog gostovanja kod vas, molili smo ljude da nam pomognu, da dođemo i ovdje da se poklonimo ovoj predivnoj publici, koja je uvijek, čak i kada smo imali i malere zbog nevremena, primala trsteničke glumce od srca, sa frenetičnim aplauzima, i nadam se da će to da se ponovi i večeras, priča Milošević.
Ova predstava je na Republičkom festivalu amaterskih pozorišta Srbije u Kuli osvojila prvo mjesto i zlatnu plaketu, nagrade za scenografiju, za scenski govor, za mušku epizodnu ulogu, za glavnu mušku ulogu, te nagradu za najbolju režiju. Izostale su samo nagrade za žensku ulogu, zato što, kažu, u predstavi i nema žena.
- Prošle godine smo ovdje pobrali lovorike sa 'Pomorandžinom korom’ Maje Pelević, gdje su, osim jednog muškarca, bile sve žene. Ove godine dolazimo sa muškim ansamblom, tu su dvije žene koje nisu po tekstu ali sam ja ubacio te dvije majke narikače, pošto, prema predanju, kada srpska majka predosjeti smrt svog rođenog, ona obavještava naricanjem. Htio sam da napravim jednu vezu između tog svijeta gdje su svi junaci tog plavog svjetla pod maglama, i ovog drugog, da uvedem ta dva živa lika, koja sa balkona naricanjem objavljuju selu da je kuća u žalosti. Imali smo želju da u ovom suludom vremenu, bolje reći nevremenu, kada svijetom vlada rat, jednu ratnu priču napravimo antiratnom i nadam se da smo uspjeli. Bila nam je želja da odigramo samo premijeru ali evo, Bogu hvala, imamo još rezultata, i najveći uspjeh nam je da smo došli ovdje, jer mi amateri iz Srbije, regiona, bivše nam zajedničke zemlje, smatramo da je ovaj festival u Trebinju vrh amaterizma ne samo u toj bivšoj Jugoslaviji nego amaterizma na Balkanu, kaže Miloš Milošević Šika.
Glumci, u „Srpskoj drami“, kaže Milan Vorkapić, dramski pisac, maestralno publiku uvlače u bezobalna srpska stradanja i zapitanost. U sali će vladati muk, strah i poštovanje!?
- Imam osjećaj da se publika, kada bi i htjela da pozdravi glumce aplauzom, da im se oduži za njihovo umijeće, u ovoj predstavi, jednostavno uplaši, ostane nijema, da ne poremeti taj mir drugog svijeta gdje su smješteni glavni junaci. Kod publike većinom preovladava neki strah ali onda na kraju predstave ta ogromna emocija preraste u ogromni aplauz. Kada smo prvi put na pretpremijeri doživjeli aplauz koji je trajao tri-četiri minuta, mislili smo da pozorište ne može duži aplauz da ima. Onda smo u Vrnjačkoj Banji, na premijeri, imali još duži aplauz, što bi rekli mladi - bili smo 'izuveni', a tek u Kuli - nisu dali glumcima da odu sa scene, to je bio vrhunac. Moja želja je da se stepen tog aplauza nastavi i dalje, ističe Šika.
David Kecman Dako, pozorišni kritičar, navodi da je scensku postavku velikog djela Siniše Kovačevića reditelj Miloš Milošević Šika umno i vješto prilagodio vlastitom rediteljskom konceptu, a sva ta originalnost u režiji, utemeljena je na bliskosti pogleda koja nastaje najprije na vanrednom dosluhu i razumijevanju između pisca i reditelja, srodnošću u razumijevanju. „Obojici je krajnji cilj ne pisanje ili režiranje drame radi drame, nego tvorenje antiratnog djela snažne, otrežnjujuće istine s nadom da se njihov narod, od iskona obilježen, izrovašen udesnim sunovratima, konačno dozove u pamet!“, navodi pozorišni kritičar.
Dušan Jović Ćule, prvak Trsteničkog pozorišta, koji večeras igra glavnu ulogu - Obrada Srećkovića, kaže da mu se u ovoj predstavi, pri prvom čitanju, najviše dopalo to prezime i imena.
- Oni su svi Srećkovići i svi su mrtvi. On je Obrad - da se raduje životu, i on je završio kao mrtav, a nije znao. Oni su Milani da se miluju, on je Vukašin Katunac, koji nosi ime naših iskonskih kraljeva i na kraju Mihajlo kao arhangel Mihajlo, koji štiti svu tu vojsku. To je nešto što me prvo privuklo, a drugo je taj usud koji prati naš narod - da mi ne možemo da živimo normalno i da imamo život bez ratova. U jednom dijelu teksta mali Milan Srećković kaže: 'Šta bi dao, ćale, da sam živ!?' Da, za ovu zemlju vrijedi živjeti, ali ne smijemo da zaboravimo ni one koji su živote dali, jer bez njih ne bi imali, svakako, ovo što danas živimo. Da ne kažem da sam imao i nešto što se zove ratničko iskustvo, pa da eto i to primijenim iz rata na Kosovu. U cijeloj toj priči sam se nagledao i takvih dirljivih scena koje sada, u ovim mojim godinama, igram prema toj djeci. Nemjerljivo je iskustvo raditi sa Šikom i sa svim drugim ljudima iz pozorišta, pogotovo sa ovom djecom koja ni ne znaju drugo nego da budu dobra i da ti daju svoje srce, da se vodimo zajedno kroz cijelu predstavu. Predstava je naravno strašno emotivna i nikog ne ostavlja ravnodušnim, jer svi mi pamtimo šta nas je zadesilo svih ovih zadnjih godina naših života. Svakako da to ne smijemo da zaboravimo! Tako da je cijela ta moja uloga građena, upravo, na toj priči, kaže Dušan.
Nije mu bilo teško raditi jer je od svih u ansamblu imao veliku podršku, da ih vodi kroz ovu snažnu priču koja se zove „Srpska drama“ i cijeli taj stradalni put našeg srpskog naroda, a sve zajedno protkano i stradalnim putem ovog pozorišta.
Slađana Radivojević Slađa, upravnik pozorišta u izgnanstvu, kaže da među dobrim muškarcima mora da bude i neka žena radi ravnoteže u svemiru.
Nije gledala probe, iz ličnih i emotivnih razloga. Pogledala je krajnji proizvod - trsteničku „Srpsku dramu“.
- Mnogo sam teško podnijela to igranje. Plakala sam, tako da naše plakanje, naricanje ove dvije narikače o kome je bilo riječi, nije uopšte gluma. Prosto ti dođe da plačeš kada pogledaš sve to. Ova tri dječaka, koje je, sigurna sam, Siniša Kovačević prvo vidio kada je pisao ovaj tekst, a vidjeće i publika večeras, koliko su smješteni vremenski i po liku i karakteru. Možda i nije slučajno što ova predstava nije rađena 2015. godine!? Čekala je ova tri Srećkovića i njihovog Obrada i vjerujete mi, bez ikakve patetike, ovo je jedna antiratna priča. Nikome od nas nije do rata, posebno ova djeca ne znaju šta je rat ali njihovo snalaženje na daskama je tako dobro kao da su tri rata preživjeli. A, to je zato što smo mi o svemu ovome pričali sa njima, posebno Šika i Ćule. Tako da im nije teško bilo, a privatno se vole, poštuju, cijene, tako da je poruka od svih nas da je ljubav za sve ovo neophodna. A, mi smo uspjeli kao Udruženje građana, nismo se ni podali ni prodali!, ističe Slađa.
Završava njihovom krilaticom - tako ostajemo do kraja, dostojanstveno, „izgurasmo, izdurasmo, sve od sebe sobom dasmo...“
- Iza svakog muškarca stoji žena, dovoljno je da se ona samo pojavi u crnini i sve vam je jasno, ne mora ništa da kaže. Ovo je omaž svim ratovima, svim Srbima, sinovima, koji nas negdje sa onog svijeta gledaju. Sve su to naša djeca!“, jasna je Slađana.
Za trebinjsku publiku, petominutni aplauz i vraćanja na bis nisu nepoznanica. Najduži aplauzi neka prate Trsteničko pozorište! Srećno!
