Ruski student, praški diplomac, dr Petar Rundo bio je omiljen među Trebinjcima

Petar Rundo sa svojom porodicom

Prošlog mjeseca na Simpozijumu hirurga Republike Srpske održanom u našem gradu, dr Predrag Peško u uvodnom izlaganju govorio je o razvoju ljekarske prakse u Hercegovini pomenuvši dr Draga Perovića, dr Rudolfa Levija, dr Milana Kebeljića, dr Petra Runda i još nekolicinu ljekara, koji su Trebinjcima ostali u najljepšem sjećanju.

Gotovo u isto vrijeme, redakciji „Glasa Trebinja“ stiglo je pismo od dr Mihaila Runda iz Frankfurta sa molbom da istražimo život i djelo njegovog oca, dr Petra Runda. Poslao je Mihailo stare očeve fotografije, svjedočanstva, pisma, rukopise ... a mi smo se potrudili da zavirimo i u arhivske izvore, te kontaktiramo Trebinjce, koji se sjećaju uglednog ljekara.

Dr Petar Rundo je rođen u Mostaru 5. avgusta 1895. godine. Vrlo brzo se sa roditeljima preselio na Cetinje.

Dr Rundo - iz zbirke fotografija dr Uglješe Anđelića

Njegov otac Risto je mlad napustio rodni Mostar i otišao na školovanje u Beograd. Radio je i “naukovao”, prvo u jednoj velikoj knjižari, a onda i u predstavništvu “Singera” u Beogradu. Stekao je imetak i vratio se u rodni grad te oženio Angelinom Dropo, iz ugledne hercegovačke porodice. Godine 1895. Angelina je rodila sina Petra. Nemirnog duha, preduzimljiv, Risto prelazi u Crnu Goru, na Cetinje, gdje otvara knjižaru i bavi se uvozom šivaćih mašina marke „Singer“ iz Austrije. Iz Beča donosi prvi bicikl - do tada čudo neviđeno. Tradicionalno duhoviti Cetinjani, za tren oka, smišljaju krilaticu: “Risto Rundo gazda, na biciklu vazda!” Biciklom ide čak do Podgorice, gdje takođe otvara dvije radnje, po uzoru na cetinjske. Risto, Angelina i Petar su živjeli na Cetinju od 1900. godine u kući u Bajovoj ulici broj 3. Tačno preko puta Vlaške crkve, gdje im se 1902. rodila i kćer Marica. Ristu je posao u Crnoj Gori dobro išao. Narudžbine u Beču je odmah otkupljivao i nosio na Cetinje. Idila. Sve do 1914. godine kada počinje rat. Tada je Risto odveden u zarobljeništvo u Mađarsku. Međutim, uspio je preživjeti.

Na Cetinju je Petar završio osnovnu školu i Veliku Državnu Gimnaziju. U ljetopisu cetinjske gimnazije stoji podatak da je Petar Rundo maturirao školske 1913/1914. godine. Kao što stoji i da je Kralj Nikola uvijek prisustvovao polaganjima Velike mature. Tako je kralj, uvidjevši da je ovaj vispreni dječak tokom školovanja ostvario odlične rezultete i uvjerivši se u njegovo znanje prilikom polaganja maturskog ispita, zamolio Petra da ode u Peć na godinu dana. U Peći, koja je upravo pripojena Crnoj Gori, nisu imali učitelja. Odlazi u Peć, a već 1915. godine po završenoj školskoj godini dobija stipendiju i upisuje studij medicine u Moskvi.

Međutim, u oktobru 1917. godine izbija Revolucija. Car je zbačen. Boljševici zauzimaju sve carsko i državno. Narod bježi pred revolucijom i oko četiri miliona Rusa napušta zemlju. Bježe na istok. Prelaze Ural. U tom dijelu još uvijek nije bilo revolucije. Čak je Petar Rundo nastavio započete studije medicine u gradu Tomsku, ali ne „zadugo“. Revolucija uzima maha. Petar putuje na hiljade kilometara na istok, tražeći spas. Više od godinu dana je putovao po nepreglednim prostranstvima Sibira, od sela do sela. Svirao je violinu i tako zarađivao po kafanama za hranu i prenoćište. Porodica Rundo se našla na okupu u Dubrovniku 1919. prvi put poslije pet godina, kada se student Petar, brodom preko Vladivostoka, vratio iz Rusije, jedva preživjevši Oktobarsku revoluciju. Risto je već bio vidno oronuo, vid ga je izdavao, kasnije je i oslijepio. Po njegovoj želji, Petar mu je našao čovjeka, koji ga je dva mjeseca pratio po Crnoj Gori, jer je izrazio želju da se još jednom “vidi” i zagrli sa prijateljima. Posebno sa kumovima, a kumovao je tačno 60 puta.

Petar Rundo 1919. u Beogradu

Vrlo brzo je Petar Rundo poželio nastaviti studij medicine. Otputovao je u Beograd. Međutim, u Beogradu još nije postojao Medicinski fakultet pa je Ministarstvo prosvete tražilo ”utočište” za nesvršene studente. Godine 1920. dobija stipendiju za nastavak školovanja u Pragu, gdje i završava Medicinski fakultet 1922. godine.

Ugovorom o stipendiranju, tek svršeni ljekar Petar Rundo bio je obavezan da odradi ljekarski staž u dužini od godinu dana i to u onom mjestu gdje ga rasporedi Ministastvo. Tako je stigao u Sarajevo, a poslije pripravničkog staža prešao je na službu u Trebinju, gdje je radio od 1926. do 1934. godine.

Koliki je ugled stekao u Trebinju govori podatak da je prilikom posjete predsjednika Vlade, generala Petra Živkovića, upravo dr Rundo referisao o zdravstvenom stanju u Hercegovini. O tome su izvještavale i novine „VREME“ od 08.04.1930. godine.

„U 4.30 g. Pretsednik Vlade general Petar Živković je stigao u Trebinje. Čim je stigao u ovaj grad, g. Pretsednik se odmah uputio u sresko načelstvo. Pri prolazu svet je pozdravio g. Pretsednika sa: «Živeo!» Sreski načelnik g. Radojčić sačekao je g. Pretsednika i referisao o stanju njegovog sreza. Školski natzornik referisao je g. Pretsedniku o školstvu u Trebinju, u čijem srezu ima 18 škola i 70 odsto pismenog sveta. Učiteljski kadar—izjavio je školski nadzornik g. Kovačević, — vrlo je dobar i opšte prosvetne prilike su na uglednoj visini. Sreski sanitetski refertent g. d-r Rundo referisao je g. Pretsedniku o stanju zdravstva, naglasivši da je zdravlje kod naroda dobro, da u Trebinju postoji banovinska bolnica sa 40 kreveta i 4 ambulante. Nadzornik puteva referisao je o stanju puteva i saobraćajnim prilikama ovoga kraja. Sreski veterinarski referent g. Bogoljub Jajičanin referisao je o stanju stoke, rekavši da sitne stoke nema dosta, da se naročito gaje krave i konji u ovom kraju i da zaraznih bolesti nema...“.

Dr Rundo u Odboru Sokoloskog društva (u sredini pored Steva Dučića)

U Trebinju je dr Petar Rundo živio sa ocem Ristom u Bregovima, kao podstanar kod porodice Dučić. Vidno iznemogli Risto se odmarao sjedeći u bašti, dok je sin, što pješke što na konju, obilazio Trebinjce. Djed Risto je umro u Trebinju, gdje je i sahranjen. Dr Petar Rundo  je 1928. godine oženio Zoru Trifković, rodom iz Bugojna. U tom braku rođen je sin Jovan. Nedugo zatim, Zora je obolila od tuberkuloze i umrla.

Vlado Kukurić, ugledni Trebinjac i hroničar brojnih događaja, na terasi svog doma, u naselju Police evocirao je uspomene na doktora:

„Bezbroj puta je bio u našem domu, kao i mi u njihovom stanu u kući Dučića u Bregovima. Doktor je bio vrlo ugledan. Pravi gospodin. Pamtim ga u odijelu sa kravatom. Nosio je naočari za vid. Voljeli su ga Trebinjci, a on je bio predusretljiv. Išao je i pješke i konjem do najudaljenijih sela i liječio bolesne. Kad sam, dugo godina poslije, sreo njihovog sina Rista pomislio sam „Kakva sličnost! Isti otac!“Gospođa Ljubica je bila jako lijepa žena“.

„Naš otac je tri godine bio udovac, a onda je 1932. godine upoznao drugu suprugu Ljubicu Dežulović iz Dubrovnika, moju majku. Upoznala ih je Marija Brusman, koju je otac izliječio od tuberkuloze. U tadašnjem hotelu „Radić“, gostovala je jedna dubrovačka trupa. Među njima je bila majka. Moj otac je doslovno rekao Mariji: ‘Molim te upoznaj me sa ovom Dubrovčankom, jako mi se sviđa!’ Vjenčali su se ubrzo u manastiru Savina kod Herceg Novog. Kum na vjenčanju im je bio gradonačelnik Herceg Novog, Mirko Komnenović. U braku sa Ljubicom rođeni smo Risto, Angelina i ja“, upoznaje nas sa istorijom porodice dr Mihailo Rundo, koji je radni vijek proveo kao ljekar u Frankfurtu, u Njemačkoj.

Godine 1934. dr Petar Rundo biva premješten prvo na rad u Foču, a zatim i u susjednu Bileću. O tom događaju njegov sin Mihailo kaže sljedeće: „Majka nam je pričala da je otac premješten u Bileću zbog sukoba sa tadašnjim načelnikom opštine Đorđom Tupanjaninom. Načelnik je želio da otac s njim ode na neki politički zbor. Otac je to odbio, a ovaj mu se osvetio premještajem u Bileću“.

Ovog događaja sjećaju se i stariji Trebinjci. Vlado Kukurić, čije su porodice bile kućni prijatelji potvrđuje da je u pitanju bio sukob oko političkog zbora, ali se ne sjeća o čemu je konkretno bilo riječ. Tragajući po arhivima, pronalazimo podatak da je dr Rundo zapravo prvo premješten u Foču, a samo mjesec dana poslije i u Bileću.

O premještaju dr Runda u to vrijeme se čak izvještavalo u štampi. Tako dolazimo do dokumenta, koji je objavljen u novinama „PRAVDA“ od 14.02.1934. godine.

„Ukazom Njegovog Veličanstva Kralja, na predlog g. Ministra socijalne politike i narodnog zdravlja premešten je za zdravstvenog višeg pristava kod načelnika Sreza fočanskog, 6. grupe, dr. Petar Rundo, dosadašnji zdravstveni viši pristav kod načelnika Sreza trebinjskog“.

Iste novine dana 06.03.1934. godine objavljuju tekst pod naslovom „Premeštaji“, gdje između ostalog piše:

„Ukazom Njegovog Veličanstva Kralja, na predlog g. Ministra socijalne politike i narodnog zdravlja, premešteni su: za zdravstvenog višeg pristava kod načelnika Sreza bilećkog, 6. grupe, dr. Petar Rundo, dosadašnji zdravstveni viši pristav kod načelnika Sreza fočanskog ...“

Dalje, priča nam dr Mihailo da je njegov otac 1938. godine premješten u Bosanski Brod. Porodica Rundo seli iz Trebinja. Razlog novog premještaja ne zna. Rundovi su u Bosanskom Brodu živjeli do jeseni 1941. godine. Tu ih zatiče Drugi svjetski rat. Vraćaju se u Trebinje.

Nije to bilo naše Trebinje. Dočekalo ih je ranjeno, okupirano i tužno Trebinje.

„Garnizon italijanske vojske je kontrolisao stanje u Trebinju. Italijani nisu dozvoljavali da se čine zločini u gradu. Najbolji dokaz njihove dobre namjere je naredba da se izvade srpske žrtve iz jama i da se sahrane po hrišćanskom običaju. Tako je naređeno da se izvade kosti iz Pridvoračke jame. Moj otac je bio prisutan. Kao službeno lice. On je bio zvanično sreski ljekar. Napravio je protokol. Izvlačenje iz jame je organizovano 6. oktora 1941. godine i trajalo je duže od 6 sati. Postoje i potresne slike tog vađenja, a na jednoj se slici vidi i naš otac“, ističe Mihailo i daje nam kopiju fotografije sa jame.

Vlado Kukurić nam je ispričao da je dr Rundo pomagao partizanima liječivši ranjenike. Upravo to je zabilježeno u knjizi „Hercegovina u NOB-u“, u priči: „Braća Vulešević — Prve ustaničke žrtve“.

„ ... Stevo je ostao na mjestu mrtav i tu smo ga sahranili, a teško ranjenog Sima prenijeli smo u njegovu kuću u Jušiće, zatim u ogradu Kotlaču, a onda u „Aninu ogradu" u blizini sela. Mada je zadobio nekoliko povreda po glavi i tijelu, nije bilo mogućnosti da mu se ukaže blagovremena i stručna ljekarska pomoć. Svi smo željeli da mu pomognemo, ali tu „bapski lijekovi" nisu bili od koristi, pa je trebalo tražiti ljekara. U to vrijeme odlazak u grad bio je veoma opasan, ali su Simova porodica, drugovi i prijatelji odlučili da potraže i dovedu doktora Petra Runda iz Trebinja. Znalo se da je doktor Rundo pod stalnom prismotrom ustaških vlasti, pa ga je bilo rizično tražiti, ali se on i pored opasnosti za vlastiti život, spremno odazvao. Od Huma do Jušića dojahao je na konju. Kada je pregledao Sima i propisao mu lijekove, rekao je: „Dajte mu sve što bude tražio". Shvatili smo da mu nema spasa. Simo je poslije nekoliko dana umro u nepodnošljivim mukama. Stevo i Simo Vulešević bili su prve ustaničke žrtve iz Šume trebinjske“.

Jedan sličan događaj „došao je glave“ dr Rundu. Majka Ljubica ispričala je djeci sljedeće:

„Dana 27. aprila 1942. vaš otac je pozvan u Poljice. Išao je taksijem. Vozač je bio pouzdan. Trebinjac Ibro. Poveo je i svoga bolničara Vlada Forkapića jer je u Poljicu bio partizanski ranjenik, kojem je otac tom prilikom pomogao. Vlado Forkapić je tog dana ostao sa partizanima. Otišao je „u šumu“ kao se to govorilo, a poslije rata odlikovan je ordenom prvoborca. Pri povratku iz Poljica vaš otac je zaustavljen i sproveden u policiju. Policija je bila u kući na pijaci sa lijeve strane, koju od Katoličke crkve dijeli samo jedan zid. Vijest je prostrujala gradom. Saznali su i italijanski vojnici i odmah poslali dvojicu ljekara u policijsku stanicu. Jer im je otac pomagao da liječe vojnike kad je u garnizonu izbio tifus. Ljekarima (dr Kokeri, dječiji ljekar iz Bolonje i jedan mladi ljekar iz Rima) je rečeno da će vaš otac biti samo jednu noć zadržan, a sutradan će ga pustiti. Ta dva ljekara su došla kod nas u kuću Dučića, u Bregovima da nas obavijeste da je otac u zatvoru. Tražili su od nas da odnesemo madrac i pokrivač jer to nemaju u policiji, a da će ga sutradan pustiti“, s velikom gorčinom u glasu priča nam Mihailo o teškim danima porodice Rundo. Kad je majka bila svjesna šta se sprema, ali nije mogla učiniti ništa.

„Povjerovali smo u tu priču. Odnijeli smo madrac ocu. Vidjeli smo ga, ali nam je bilo zabranjeno da pričamo s njim. U jednom trenu, otac je majci kratko na francuskom rekao – oni sve znaju! Policajac je nešto čuo, ali nije razumio - Šta, šta? Pitao je. Na tome je ostalo“.

Ljubica je odvela djecu kući, a ujutro je saznala da je njen suprug Petar mrtav. Porodica i dan danas sumnja da je Petar obješen. Postojali su očevidci, koji su iz dvorišta vidjeli doktora kako visi na rešetkama. Doktorove kolege iz garnizona italijanske vojske su tražile obdukciju. Policija je bila u čudu, ali je pristala. Ovo je prva zvanična obdukcija u Trebinju. Obdukcija je pokazala da nije bilo spoljnjih tragova nasilja, dovoljno je bilo vješanje. Međutim, pojavljuju se oprečni dokumenti. Mihailo je našao više njih,a mi smo u arhivima pronašli zbornik radova „ Sanitetska služba u NOR-u“, knjiga IV u kome je navedem spisak ljekara poginulih u NOR-u. Pod rednim brojem 164 piše: „Rundo Petar iz Trebinja. Uhapšen od strane Italijana i streljan u Trebinju 16. aprila 1942. godine“. Svi Trebinjci znaju da dr Rundo nije strijeljan, a Mihailo je čvrsto uvjeren da mu je otac obješen od trenutka kad je u Frankfurtu sreo sugrađanina Voja Sekulovića.

„Vojo Sekulović, Trebinjac koji je živio i radio u Frankfurtu, mi je ispričao da se on, kao i druga djeca, peo na zid iza zatvora. Da je vidio dr Runda kako visi, otrčao kući i rekao majci šta je vidio. Ona mu je udarila šamar i rekla da ne priča gluposti“, ističe Rundo kako, htjeli priznati ili ne, uvijek neko nešto vidi.

Javna sahrana je bila zabranjena, ali su dozvolili da isključivo familija i to noću, sahrani pokojnika.

„Noću smo taksijem došli na groblje. Sjećam se da je svitalo. Od Trebinjaca je došla jedino Marinka, stara Čehinja, nagluva. Nije znala za zabranu. Do mrtvačnice u Trebinju dopratila nas je komšinica Zora Dučić, a došla je i Marija Brusman. Njena sestra Radmila, kod kuće, čuvala je moju sestru Angelinu,  kojoj je bilo tek dva mjeseca. Na grobu se pojavio i trebinjski fotograf Dušan Bokonjić, koga je poslala policija da snimi sahranu. On je kasnije našoj majci predao tri sličice, koje smo sačuvali“, priča nam dr Mihailo kako im je ta noć promijenila život. Znali su da moraju da bježe. Italijani su im pomogli da se dokopaju Boke. Ljubica, iako Dubrovčanka, rođena je u Herceg Novom. To je bila Italija za vrijeme rata pa su oni od italijanskog konzulata u Dubrovniku dobili odobrenje da se prebace „u Italiju“. Vojnim kamionom, takođe noću, su otišli u Herceg Novi, a onda za Risan, gdje su „kao Italijani" nastavili školu. Tamo su od ranije imali kuću, a i sada se mlađe generacije Rundovih tamo okupljaju.

U risanskom groblju počivaju zemni ostaci dr Petra Runda i njegove supruge Ljubice, kao i njihovih roditelja. Tu su sahranjeni i doktorov najstariji sin Jovan i njegova supruga Milosava. Drugi brat Risto je 2016. godine preminuo na Floridi. Mihailova želja je da njegovu urnu prenesu u Risan. Njihovi potomci su rasuti po „bijelom svijetu od Engleske, preko SAD-a do Njemačke, ali žive za trenutke kad se okupe u porodičnoj kući u Risnu i evociraju uspomene na ugledne pretke“.

Ukradena violina

U dubrovačkoj luci, poslije dvomjesečne plovidbe iz Vladivostoka dočekali su ga roditelji i sestra Marica.  Dok se pozdravljao sa njima, neko mu je, iza leđa, ukrao violinu. Violina, koju su mu kupili roditelji dok je bio u gimnaziji. Nosio je uvijek sa sobom. Tako je diljem Rusije i na samom brodu, svirao violinu i prehranjivao se. Nikad je nije prežalio.

Boljševici i studenti

Dok je bježao od Oktobarske revolucije sve dalje i dalje na istok, Petar Rundo je bio obučen u uniformu studenta moskovskog univerziteta. „Po povratku na Cetinje, otac je pričao da ga je ta uniforma u više navrata spasila od razjarenih boljševika koji su ubijali sve pred sobom, ali nisu studente“, objašnjava mi dr Mihailo Rundo.

Pomoć ustanicima (Citat iz knjige „Hercegovina u NOB“)

„Posvećena je nužna pažnja izvjesnom broju građana koji su se isticali svojom odanošću narodnooslobodilačkom pokretu. Sa mnogima od njih su održavani pojedinačni kontakti, a angažovani su naročito u akcijama obezbeđenja finansijskih sredstava. Ovom prilikom posebno ističemo dvojicu ljekara: Petra Runda i Rudolfa Levija. Dr Rundo je, kao mladić, učestvovao u oktobarskoj revoluciji, a u toku Drugog svjetskog rata ponovo je bio u svom Trebinju. Sarađivao je neposredno sa Mujom Zubčevićem, studentom medicine i sekretarom Mjesnog povjereništva KPJ za Trebinje. Ilegalnim kanalima otpremali su ustanicima ljekove i sanitetski materijal. Dr Rundo je ilegalno odlazio među ustanike i liječio ih, posebno ranjenike. Ostalo je zapamćeno da je davao i više nego što je mogao“.

Očeva bilježnica

„Naš otac je počeo da popunjava jednu bilježnicu sa predavanja na Fakultetu, još u Moskvi 1915 godine i to je činio do 1917. godine na ruskom jeziku. Ona ima 320 stranica. Tu je bilježnicu uvijek sa sobom nosio. U Pragu 1919. godine je nastavio da u nju bilježi na njemačkom jeziku. Kada je savladao češki – onda i na češkom! Rukopis je veoma čitak i lijep. Šaljem Vam skenirano“, poručio nam je Mihailo.

(U narednom broju nastavljamo priču o porodici Rundo. Čitajte kako je djed Risto sprao ljagu sa obraza kraljevske porodice Petrović.)

Jelena Kovačević