U nepuna dva sata pozorišnog komada „Draga Jelena Sergejevna“, po tekstu Ljudmile Razumovske, u režiji Filipa Medenice, peto festivalsko veče otvorilo je mnogo pitanja. Među najvažnijim, sasvim sigurno, kako se izdići iz stvarnosti kojom dominira opšta degradacija svih sistema vrijednosti i ukazati mladima da lakši put do cilja nije uvijek i jedini ispravan? Dakle, Mojkovčani su pred nas postavili ne samo istinu o drugima, već i o nama samima, ukoliko smo spremni na samospoznaju. S obzirom na gromoglasan aplauz, izgleda da su i doprli tamo gdje su naumili. Diplomu za najboljeg glumca večeri, žiri publike uručio je Biljani Radović. Ako nas je zadivila glumom, u razgovoru nakon predstave, ova mlada žena još više nas je oduševila svojom neposrednošću, pozitivnom energijom i stavom prema životu.

- Drago mi je da sam u Trebinju, prvi put sam na Festivalu festivala. Oduševljena sam, kao i cijeli ansambl. Još sabiramo utiske, ali sam sigurna u ovo što ću vam reći – najjači utisak na mene ostavila je publika! Cijelo vrijeme trajanja predstave svi su bili potpuno mirni, posvećeni, koncentrisani, što nama na sceni uvijek da veću snagu da nastavimo. A poseban momenat bio je onaj veliki aplauz, koji nas je oborio s nogu. S obzirom da je ovo naše prvo gostovanje izvan Crne Gore, to nam je potvrda, još jedna u nizu, da smo na pravom putu i da, valjda, dobro radimo to što radimo. Hvala im mnogo i na nagradi koju su mi dodijelili.

Na trebinjski festival došli ste kao pobjednici 49. Festivala dramskih amatera u Bijelom Polju, a osim ove, vašem ansamblu pripalo je još nagrada?

- Tako je. Osvojili smo nagradu za najbolju predstavu, za najbolju scenografiju, mušku bravuru pod nazivom „Fuad Zaimović Strela“, dodijeljenu kolegi Novici Medenici i nagradu za najbolju žensku ulogu, koja je uručena meni. Nagrade nam jesu podstrek, ali i odgovornost.

Dakle, nagrade se nižu, čemu svjedoči i ova večerašnja. Dobili ste je zasluženo, a tome je sigurno prethodio i naporan rad. Iako je tekst napisan sedamdesetih godina prošlog vijeka, tema je i danas aktuelna. Kako je bilo graditi lik Jelene Sergejevne?

- Hvala vam na lijepim riječima. Što se tiče rada na liku i kompletnoj predstavi, spremali smo je u kontinuitetu oko tri mjeseca. Iskreno, koliko god da se negdje pronalazim u tom liku, nimalo mi u početku nije bilo lako da se identifikujem sa određenim stvarima. Uzevši u obzir društveni i vremenski kontekst u kom je drama smještena, u Rusiji, kao što ste rekli 70-tih godina, iako su je reditelji kao univerzalnu priču izmjestili da se svi možemo prepoznati u aktuelnom trenutku, meni kao sociologu po vokaciji i prosvjetnom radniku bilo je poprilično teško u početku. Međutim, sa Petrom i Filipom, rediteljem i asistentom, bilo je sjajno raditi i oni su „izvukli“ iz mene to što je trebalo.

Bez obzira na njihovu pomoć, pretpostavljam da vam je i vaša profesija pomogla da Jelenu Sergejevnu što bolje iznesete, kao i cijeli komad, koji govori o o sveopštoj degradaciji kompletnog društva, koja je, nažalost, postala normalna pojava, da se prevarama, lažima, intrigama dođe do cilja?

- Kako da ne. Generalno sam dijete sazrelo na prelazu milenijuma, dijete koje je rođeno u vrijeme Černobila i pamti sve burne događaje od tada, naročito na našim prostorima, od devedesetih naovamo. Sva ta dešavanja, neminovno su veliko iskustvo utkano u mene. Profesija i nauka kojom se bavim pomogli su na način da sam mogla da razumijem društvene vrijednosti i vremenski kontekst uopšte, ideologije, sve što je sažeto u liku Jelene i sukobu, na kojem je u suštini predstava i postavljena. U Rusiji je ovaj tekst Razumovske bio zabranjen, jer, kako su smatrali, pogrešno prikazuje degradaciju sovjetske omladine. Međutim, sada iz ovog vremena i prostora u kom se mi nalazimo, kao zemlje Balkana i bivše Jugoslavije, nezavisno od rata, ovaj tekst, nažalost nam pokazuje gdje smo mi. Dakle, sve je devalviralo, sve se degradiralo i to je ono na čemu predstava insistira i zbog čega nije smještena u Rusiju.

Nakon ovako teške teme vi ste večeras i veseli i nasmijani. Kako uspijevate ostati pozitivni, šta je vaš recept?

- Treba se baviti sociologijom! (smijeh) Šalu na stranu, meni je nauka koju sam odabrala puno u životu pomogla. Nemam tenzija u razumijevanju svijeta oko sebe, sebe same i bliskih ljudi. Onda, tu je i pozorište. Ono nam baca istinu u oči u vidu prašine. U pozorištu mnogo sažetije i bolje možemo da spoznamo kompletan svijet oko nas i svoju ulogu i mjesto u njemu. Uvijek izaberite pozorište, jer je pozorište zaista život!

Pred kraj predstave čuli smo rečenicu, parafraziraću – razmislite malo i o sebi, ako imate vremena – što je potvrda vašoj konstataciji da nas pozorište uči životu.

- Da, to je Volođina rečenica i, zaista sjajna rečenica koja nam govori da, ukoliko sebe eliminišemo razmišljanja i aktivnog učestvovanja u stvaranju jednog boljeg svijeta, za neko kratko vrijeme neće ništa ostati od nas. Svi smo se pretvorili u konzumente, potrošače i sve oko sebe polako uništavamo. Ta Volođina replika, sjajna je pouka za kraj predstave, a nadam se, i novi početak za svakoga od nas.