Šta reći nakon šeste festivalske večeri i izvedbe pozorišta iz Crvenke, a da se, kada je riječ o ovom ansamblu, ne ponavljamo iz godine u godinu! Odlična scenografija, još bolji glumci, opravdana očekivanja i na kraju, kao i svaki put kada gostuju u Trebinju, ovacije! Ni za nas, a ni za njih to nije novost. Izuzetnom izvedbom tragikomedije „Slučajna smrt jednog anarhiste“ po tekstu Darija Foa, inspirisanog istinitim događajem, a u režiji Igora Pavlovića, sat i po vremena prošlo je za tren. Ono što je uslijedilo, ako ćemo biti iskreni, svakako su moralne dileme svakoga ko je sinoć bio u pozorištu. Kako nam reče Cvijeta Jovanović Mučalica, kojoj je žiri publike dodijelio diplomu za protagonistu pretposljednje večeri festivala, pozorište mora da bude u vezi sa stvarnim životom!

-Iako je ovaj tekst Dario Fo napisao davno, zaista deluje kao da je pisan u ovom trenutku. Iskreno mislim da su ovakve predstave potrebne ljudima i da pozorište mora da ima veze sa stvarnim životom. Dakle, da radimo nešto što se tiče svih nas i da niko iz sale ne izađe ravnodušan. Uvijek bude onih koji nakon ove predstave odu uvrijeđeni, ljuti, neko ode i tužan, ali niko ne ode ravnodušan. To je bit pozorišta!

Mnogo puta, svi smo se, pa i vi, sigurno našli u situaciji kada smo stvari trebali nazvati pravim imenom, a nismo tu učinili iz raznih razloga. Kao što smo vidjeli večeras, tada na scenu stupaju posljedice ljudske nemarnosti.

-Tačno tako. Znate, osim što je ovaj tekst napisan po istinitom događaju, koji se desio u Italiji, mi smo, nažalost, u našim sredinama imali slične skorašnje događaje. Nismo se vodili njima radeći predstavu, međutim one su se dešavale i dovele do toga da smo se mi malo i uplašili, jer ono što igramo na sceni, slično bi nas dočekalo izvan pozorišta. I zato je, s jedne strane možda bila hrabrost raditi ovu predstavu, posebno ako ste mala sredina, a sa druge, vama je teško što je ova predstava toliko istinita i snažna da vam se srce cepa dok igrate. Monolog koji govorim na kraju je toliko istinit i aktuelan da stvarno pogađa u srce. Najviše od svega bih voljela da je reditelj došao i rekao mi: „Cvijeto, nema smisla da govoriš ovaj monolog!“ Nažalost, i te kako ima smisla i to me dosta rastužuje.

Iščekivala se vaša predstava na Festivalu festivala, a vjerujem da je vama bilo prilično zahtjevno da iznesete ovu ulogu, lik Ludaka, što je prepoznato i proglašeni ste za glumicu večeri?

-Verujte mi, ja sam zaista dugo u pozorištu, od svoje osme godine, a sada imam 39, i puno sam radila na ovoj ulozi. Ovo mi je definitivno najteža uloga koju sam ikada igrala. Nije u pitanju samo fizički napor ili kondicija, nego apsolutno sve. Prvo, ogromna količina teksta koji sam morala da naučim, a onda, ja sam ta koja diktira cijelu predstavu, ako sam ja loša - sve je loše. I to je velika odgovornost. Radeći ovaj lik, najteže mi je bilo da ne upadnem u ravan ton, da sve ne govorim na isti način, a potom da naučim da dišem na sceni i da se igram sa tim valerima, da ih bacam, da čas misle jedno, čas osjećaju drugo, da stalno iznenađujem na sceni, a sve u kratkim intervalima. To mi je stvarno bilo teško. Toliko sam se umorila radeći na ovoj predstavi da, čini mi se, kada bih sastavila sve prethodne, tas na vagi bi prevagnuo ka Ludaku.

Ispunili ste očekivanja publike, odradili odličan posao i nisu izostale ovacije. Jeste li se na to već navikli u Trebinju?

- Ovo je naš omiljeni festival, ali ne samo zbog uvek izuzetne reakcije publike, koja je ovdje predivna. Naše pozorište, generalno, voli da dođe u Trebinje, prije svega zbog ljudi, vaše divne atmosfere i divne organizacije festivala, zbog vaše divne vode, zbog ljepote koju ovaj grad nosi. Kad radite cijele godine i odričete se mnogih stvari, jer svi mi ovo radimo iz ljubavi i ne živimo od ovog posla, onda nam dolazak u Trebinje bude najljepša nagrada za sav trud koji smo uložili. Što se tiče ispunjenih očekivanja publike, moram pomenuti da je za sve ovo večeras zaslužan i naš redietelj Igor Pavlović. On je taj koji je sve zakuvao. Njegova je ideja, i ono što je želio da kaže sa predstavom je rekao. Nama je mnogo pomogao. Izuzetan, vrijedan reditelj koji sa nama mnogo radi, mnogo nam daje ali i uzima. Drago mi je što smo prvi put radili sa Igorom i odmah stigli na trebinjski festival. Prethodna dva puta radili smo sa Radojem Čupićem, našim divnim glumcem i sjajnim rediteljem, takođe, i gostovali sa dvije potpuno različite predstave. A sada, Igor je jedan mlad reditelj koji nas je osvježio i vjerovatno je to publika prepoznala i osjetila, možda se i iznenadila. Eto nas istih, a potpuno drugačijih!

Sve što ste rekli, prepoznato je i u Kuli, gdje je vaša predstava proglašena najboljom na ovogodišnjem 61. Republičkom festivalu amaterskih pozorišta Srbije. Trebamo napomenuti - da biste uopšte došli u Trebinje, morali ste proći više krugova takmičenja, s obzirom na veliku amatersku pozorišnu produkciju Srbije, što nam dovoljno govori o ozbiljnosti rada pozorišta „Stevan Sremac“.

-Da, mnogo se i ozbiljno radi. Da bismo došli do Kule, do republičkog festivala, moramo da prođemo četiri selekcije, samo u Vojvodini. U Srbiji su podijeljeni po regijama i imaju jednu ili dvije ljestvice. Pozorišta iz Vojvodine imaju najviše festivala da bi došli do trebinjskog, i zato se uvijek izdvoje. Ako uzmemo par godina unazad, tu je bilo sjajno pozorište iz Stare Pazove, iz Kruščića, Kule, pa naša Crvenka nekoliko puta. Dakle, velika produkcija, ozbiljno se radi i nema ni „po babu ni po stričevima“. Ako hoćeš da dođeš na Festival festivala u Trebinje, moraš debelo da zasučeš rukave.

Vaš ansambl Trebinjci prilično dobro poznaju. Ne znam da li znate, ali u publici su pitali konkretno za vas, da li ćete igrati ove godine, a pojedini su večeras raspravljali o tome da li ćete i ovdje pobijediti. Razmišljate li o nagradama i sa trebinjskog festivala?

-Stvarno je to lijepo, kada vas ljudi poznaju ovdje po nekim ulogama, nekim predstavama. Mi uvijek kada dođemo u Trebinje, sretnemo ljude koji nas oduševljeno pozdrave. To je divno i daje motiv da, zaista, kada igrate na ovoj sceni, date sve do sebe. Što se tiče nagrada, nama je najveća nagrada to što smo došli u Trebinje, zaista. Ako smo nešto zaslužili, mi ćemo dobiti. U svakom slučaju, nama je to što smo dio vašeg festivala, što smo se vidjeli sa dragim ljudima, upoznali sa nekim novim kolegama, prozborili koju riječ sa onima sa kojima nemamo priliku da se viđamo izuzev ovdje - najveća nagrada. A ovaj aplauz i ovacije koje smo večeras doživjeli, ovakva publika, što se mene tiče, moja su glavna Zlatna maska!