Počeo je 62. Festival festivala. Na pozorišnoj sceni Kulturnog centra Trebinje prvi su zaigrali glumci iz Visokog. Pojedini od njih toliko česti gosti ove smotre, da ih gotovo možemo nazvati i domaćim. Među sinoćnjim ansamblom, upravo je Faik Salihbegović neko ko pozorišni amaterizam živi skoro cijeli život, a samo u Trebinje je dolazio, kako sam reče, nebrojeno puta. Međutim, to svakako nije razlog zbog koga mu je žiri publike dodijelio nagradu za najboljeg glumca večeri. Zasluge, sasvim opravdano, pripadaju isključivo njegovoj izuzetnoj izvedbi lika policajca Luke Labana.

U tom kontekstu, kao nekoga ko je, reče nam po završetku predstave, davno nekad gledao čuvenog Danila Bata Stojkovića u tumačenju ove uloge, koju je, dodajemo mi, u filmu igrao i izuzetni Bora Todorović, pitali smo ga da li mu je ta spoznaja predstavljala izvjestan teret prilikom građenja lika?

- Predstavu sam gledao, film nisam. U principu, ako je predstava klasika, realizam, poput ove, onda ni naši likovi ne mogu da se igraju nekako drugačije. Sve mora da bude takvo kakvo jeste. Nemamo mnogo prostora da ubacimo nekakve elemente da bi nešto bilo različito ili da bismo svom liku ponešto dodali ili oduzeli. Prosto, to je tako. A igrao sam davno i kralja Ibija, pa su me pitali kako neko može da igra Ibija poslije maestralnog Zorana Radmilovića? Odgovorio sam tada isto što i vama, eto igrao sam ja. Jednostavno, pružila mi se šansa i želio sam da se okušam.

I već ste nagrađeni za najboljeg protagonistu?

- Znate kako je to, dugo godina se ovim bavim. Ne mogu reći da radim rutinski, ali kad imate u nogama dosta utakmica, onda sve ide puno lakše. Ne mogu biti neskroman da kažem da sam nagradu očekivao, ali ne znam ko bi drugi mogao večeras biti nagrađen, s obzirom da na sceni ja zaista iznosim tu ulogu i taj lik. Ne mogu reći ni da sam iznenađen, ali da mi je drago, jeste.

Vama ovo nije prvi put da ste u Trebinju nagrađeni za najboljeg glumca večeri. Gledali smo vas više puta u raznim ulogama i često ste naš gost. Znate li koji je ovo put da učestvujete na Festivalu festivala?

- Da, često smo ovdje i vjerujte mi, prestao sam da brojim. Mislim da nam je ovo sedmi put da smo ovdje u zadnjih nekoliko godina. Inače, ja na trebinjski Festival dolazim još od 1982. godine, a teatrom se bavim od 1972. godine, znači 47 godina sam zvanično u amaterizmu. Da me pitate, ne mogu se sjetiti ni koje sam sve uloge igrao, mnogo ih je bilo.

S obzirom na vaš dug pozorišni staž, a naročito na godine provedene na našem festivalu, iz vašeg ugla, kako biste ocijenili  trebinjski festival danas, u odnosu na onaj prijeratni, i, uopšte, amaterizam sada u odnosu na prije?

- Prije je bilo bolje, sve je prije bilo mnogo bolje, pa i amaterizam. Organizacija je bila bolja, a samim tim sve je skladnije funkcionisalo. Sada je došlo vrijeme da sve manje imate amaterskih društava i pozorišta. Tu i tamo se osnuju omladinske scene, koje potraju najviše dvije do tri godine i raziđu se. Nema one istrajnosti, nema nekadašnjeg entuzijazma.

Vama entuzijazma ne nedostaje, vidjeli smo večeras. Specifičan tekst, znamo kako to radi Dušan Kovačević. Koliko dugo ste spremali predstavu i kako je bilo raditi na liku Luke Labana, pogotovo, kako rekoste, što  je to bila šansa koju niste željeli da propustite?

- S jedne strane zahtjevna uloga, a sa druge – mnogi me pitaju kako uspijem da naučim tako mnogo teksta, međutim po meni je ovaj tekst veoma pitak. Način na koji sam spremao ulogu je da sam zaista živio s njom i sve mi je postalo jednostavno. Ne pamtim recimo imena nekoga tamo u običnom životu, ali tekst mi ide bez problema. Ulogu sam spremao oko dva mjeseca, intenzivnim radom na probama, a dosta sam radio i sa mojim prijateljem Dževadom Hasanbegovićem, koji je igrao Teju, pošto smo nas dvojica zajedno na sceni. Došao bih kod njega u baštu da vježbamo. Mi hodamo, galamimo, granamo rukama, njegove komšije sigurno su mislili da nismo normalni!

Koliko je do sada predstava igrana i kakav je njen dalji pozorišni put?

- Mislim da smo je do sada igrali nekih sedam puta, uključujući i večerašnje izvođenje. Zaista ne znam gdje ćemo nakon Trebinja. Nismo mi nikada nešto mnogo nastupali ni putovali. Sve je uslovljeno finansijama i našom privatnom organizacijom. Svi mi radimo i svoje druge poslove i teško se uskladiti i sa profesionalnim obavezama. Meni se bliži i penzija, i odlučio sam, sa posla hoću, a iz glume neću u penziju, još uvijek ne!